Turistička sezona tek treba krenuti, no iz hrvatskog Ministarstva turizma i sporta dolaze pozivi ugostiteljima, hotelijerima i ostalim turističkim djelatnicima da "spuste cijene", "smanje očekivanja" i "odreknu se dijela marži" dok paralelno isto to ministarstvo potresa neviđeni skandal nenamjenskog trošenja javnog novca u sportskim savezima. Poruka je politički razumljiva: Hrvatska postaje skupa destinacija, a rast cijena izaziva nezadovoljstvo turista i domaćih gostiju. No iza te poruke krije se ozbiljan problem - država ponovno pokušava moraliziranjem riješiti probleme koje je sama godinama stvarala.

Pitanje nije smiju li poduzetnici imati visoke cijene. Pitanje je zašto su troškovi poslovanja toliko narasli da mnogi više ni ne mogu poslovati drukčije.

Liberalni pogled na ekonomiju polazi od jednostavne činjenice: cijene nisu rezultat pohlepe nego odnosa ponude, potražnje i troškova. Ako restorani u Hrvatskoj danas plaćaju enormne poreze, doprinose, turističke članarine, parafiskalne namete, skupu radnu snagu, energiju i birokraciju koja raste iz godine u godinu, tada nije realno očekivati da će problem konkurentnosti riješiti samo "dobrom voljom" privatnika.

Drugim riječima: država traži žrtvu od tržišta, ali ne od same sebe.

Država koja savjetuje druge da štede

Posebno djeluje licemjerno kada ministarstvo poziva poduzetnike na "smanjenje očekivanja" dok istodobno javni sektor gotovo nikada ne govori o smanjenju vlastitih troškova.

Koliko turističkih zajednica Hrvatska danas ima? Koliko administracije? Koliko paralelnih institucija koje se financiraju iz pristojbi i poreza upravo turističkog sektora? Koliko je zaposlenih u sustavu koji bi trebao služiti turizmu, a često sam sebi postaje svrha?

Ako je nužno "stezanje remena", zašto ono uvijek počinje kod privatnika?

Zašto se ne otvori ozbiljna rasprava o smanjenju broja turističkih zajednica, racionalizaciji lokalne administracije, ukidanju dijela parafiskalnih nameta, smanjenju poreza na smještaj i ugostiteljstvo, fleksibilnijem zapošljavanju sezonskih radnika, digitalizaciji i pojednostavljenju birokracije, i tako dalje?

Takve reforme imale bi stvaran efekt na cijene. Moralni apeli nemaju.

Turizam nije socijalna kategorija

U hrvatskoj politici često se stvara dojam da privatni sektor postoji kako bi amortizirao sve probleme države: inflaciju, lošu produktivnost, političke greške i izostanak reformi. No ugostitelji i ostali poduzetnici u turističkom sektoru nisu javna služba. Oni posluju na tržištu i preuzimaju rizik vlastitim kapitalom.

Ako sezona podbaci, gubitak je njihov. Ako radnika nema, problem je njihov. Ako energenti poskupe, oni plaćaju račun. Ako država uvede novi namet, oni ga moraju apsorbirati ili prebaciti na goste.

U takvim okolnostima prozivati poduzetnike zbog "previsokih marži" zvuči kao neukusan politički populizam namijenjen javnosti, a ne ozbiljna ekonomska politika.

Pritom se često prešućuje jedna važna stvar: visoke cijene same po sebi nisu problem ako tržište prihvaća proizvod. Problem nastaje kada kvaliteta ne prati cijenu. A to je pitanje konkurencije, ulaganja i tržišnog pozicioniranja, ne ministarskih apela.

Hrvatska treba manje upravljanja cijenama, a više reformi

Svaka država koja pokušava administrativno ili politički pritiskati tržište dugoročno dolazi do istog rezultata: slabijih investicija, manje konkurentnosti i pada kvalitete.

Turizam se ne može razvijati na osjećaju krivnje privatnog sektora. Može samo na stabilnim pravilima, nižim opterećenjima i produktivnijem gospodarstvu.

Ako ministarstvo želi niže cijene, postoji vrlo jednostavan način: smanjiti troškove koje država stvara.

Sve ostalo svodi se na staru hrvatsku naviku da privatni sektor mora rješavati probleme koje politika nema hrabrosti reformirati.