Na Braču je u prvih 12 dana rujna izgorjelo skoro 10 posto površine otoka. Rasprava koja je uslijedila govori o vjetru, boru i podmetačima. Gotovo nitko ne govori o tome tko je vlasnik zemlje koja je gorjela - a upravo je to podatak koji najbolje objašnjava zašto se ovo ponavlja.

Što se dogodilo?

Požar je buknuo u četvrtak između Bobovišća i Ložišća. Do subote je zahvatio oko 3000 hektara borove šume, makije, niskog raslinja i nešto maslina, a prema prvim procjenama izgorjelo je oko 4500 hektara. Evakuirano je gotovo 700 ljudi, dvije osobe su ozlijeđene. Na požarištu je bilo angažirano 235 vatrogasaca s 68 vozila, a zračne snage ostvarile su 977 naleta i izbacile gotovo 5000 tona vode. U pomoć je uključena i vojska — brod ratne mornarice, gumene brodice, zrakoplovstvo.

To je, treba reći otvoreno, dojmljiva operacija. Hrvatska zna gasiti. Kuće u Milni obranjene su jedna po jedna, a ljudske žrtve izostale su zahvaljujući ljudima koji su radili na granici izdržljivosti.

Problem je što je to jedini dio sustava koji funkcionira.

Požar nije prirodna nepogoda nego zbroj ljudskih odluka

U javnoj raspravi odmah se pojavio poznati repertoar: alepski bor kao krivac, sabotaža, strani hibridni rat. Vatrogasni zapovjednik je, pak, za drugi požar kod Bola rekao nešto puno prozaičnije - moguće je da je riječ o tinjanju nakon udara groma otprije nekoliko dana, jer je područje teško pristupačno.

Struka godinama ponavlja isto. Šume treba prorjeđivati i čistiti, a oko naselja uklanjati suhu travu i prekidati povezane slojeve goriva - ali za to nedostaje novca i ljudi, uz depopulaciju zaleđa i goleme površine teško pristupačnog terena. Alepski bor nije nevin, ali ni kriv: katastrofa nastaje kada se njegova zapaljiva krošnja spoji s godinama nakupljanim gorivim materijalom, ekstremnom sušom i jakim vjetrom.

Drugim riječima: količina goriva na terenu rezultat je onoga što se s tom zemljom radilo ili nije radilo u prethodnih trideset godina. Vjetar i suša su okidač, ne uzrok.

Podatak koji se gotovo nikad ne citira

Postoji jedno istraživanje objavljeno u Šumarskom listu koje bi trebalo biti polazište svake rasprave o požarima u Hrvatskoj, a nije. Od 91.705 požara zabilježenih u Hrvatskoj između 1998. i 2008., najveći dio - 55.804 - dogodio se na prostoru neutvrđenog vlasništva. Dodaju li se požari na privatnom zemljištu, njih 27.227, ispada da se 90,5 posto požara dogodilo na površinama koje nisu pod državnom skrbi.

Autori to izravno povezuju s nedovoljnom brigom i neprovođenjem preventivnih mjera, od čišćenja do izgradnje protupožarnih prosjeka.

Zadržimo se na kategoriji "neutvrđeno vlasništvo". To nije šuma u vlasništvu države koju netko loše održava. To je zemlja za koju pravni sustav ne zna reći čija je. Više od polovice svih požara u desetljeću dogodilo se na zemljištu bez vlasnika - bez ikoga tko bi ga bio dužan održavati, tko bi mogao biti odgovoran za štetu, tko bi ga mogao dati u zakup, prodati ili osigurati.

Zašto zemlja nema vlasnika?

Ovo nije slučajnost ni folklor nego mjerljivo stanje javnih evidencija.

Uzmimo samo državno poljoprivredno zemljište. Revizija je utvrdila 874.230 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta raspoređenog na 635.330 katastarskih čestica, uz prosječnu površinu čestice od 1,38 hektara. Država je, dakle, najveći zemljoposjednik u zemlji, i to u obliku šest stotina tisuća sitnih krpica koje je fizički nemoguće aktivno održavati.

Privatna strana nije bolja. Glavne kočnice okrupnjavanju ostaju neriješeni imovinsko-pravni odnosi, sporost u raspolaganju državnim zemljištem i vezanost vlasnika za djedovinu i onda kada se ona ne obrađuje. Pravobraniteljica je dokumentirala kako to izgleda u praksi: u Splitsko-dalmatinskoj županiji je 2020. bilo 1.875 predmeta povrata ili naknade, od čega ih je 80 posto vraćeno na ponovni postupak. Kao razlog sporosti navode se nedostatak zaposlenika, njihova preopterećenost i nedonošenje programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u velikom broju jedinica lokalne samouprave.

Trideset godina nakon rata, na dijelu teritorija još uvijek ne znamo tko je vlasnik čega. To nije tehnički propust katastra. To je neuspjeh u obavljanju najosnovnije funkcije koju liberalna država ima - definiranja i evidentiranja vlasničkih prava.

Napuštanje je ekonomska činjenica, a ne moralni propust

Dalmatinski krajolik koji smo naslijedili nije prirodan. Bio je proizvod rada. Težaci su skupljali kamen u gomile, gradili ograde i podzide te oblikovali terase; danas su te padine uglavnom napuštene, a nekadašnje maslinike i vinograde sve više guta makija, šikara i šuma primorskog bora. Proces je dobro opisan: depopulacija koja na otocima počinje početkom 20. stoljeća zbog sloma otočke ekonomije, a od sredine stoljeća zahvaća i zaleđe zbog litoralizacije, pokreće reforestaciju.

Ono što je nekad održavalo otok prohodnim - ispaša, sječa za ogrjev, obrada terasa — nestalo je jer se više ne isplati. Nitko za to nije kriv. Ali posljedica je da se svake godine akumulira sloj goriva koji nitko ne uklanja, na zemlji čiji vlasnik ne postoji, ne živi ondje, ili nema nikakav ekonomski razlog išta poduzeti.

Zakon formalno poznaje obveze. Zakon o zaštiti od požara predviđa izvođenje i održavanje protupožarnih prosjeka te uklanjanje i zbrinjavanje predmeta i tvari koje predstavljaju opasnost od nastajanja i širenja požara, a poljoprivredni inspektori nadziru provode li vlasnici i korisnici poljoprivrednog zemljišta mjere zaštite od požara. Obveza bez identificiranog obveznika je, međutim, samo tekst.

Asimetrija koja objašnjava sve ostalo

Ovdje je jezgra problema. Država je u gašenje uložila kanadere, brodove, vojsku i nekoliko stotina ljudi. U prevenciju - u ono što bi zahtijevalo uređene knjige, jasnu odgovornost i cijenu koju netko snosi unaprijed - nije uložila gotovo ništa.

To je racionalno ponašanje javne vlasti, ne njezin promašaj. Gašenje je vidljivo, dramatično, medijski zahvalno i događa se u jednom tjednu. Sređivanje zemljišnih knjiga je nevidljivo, traje dva desetljeća i nitko na tome ne pobjeđuje na izborima. Kad se trošak gašenja u cijelosti socijalizira, a trošak održavanja ostaje na vlasniku koji često ni ne zna da je vlasnik, ishod je predvidiv.

Rezultat je sustav koji je izvrstan u reagiranju na posljedicu i potpuno odsutan iz uzroka.

Prigovor koji treba uzeti ozbiljno

Najjači protuargument nije etatistički, nego ekonomski, i glasi ovako: čak i kad bismo sutra savršeno uredili vlasništvo, ništa se ne bi promijenilo, jer zemljište izvan građevinskog područja na unutrašnjosti Brača vrijedi premalo da bi se ikome isplatilo održavati ga. Trošak čišćenja makije na strmom kršu daleko premašuje bilo kakav prinos od maslina ili ispaše. Vlasnik koji uredno plaća porez i zna gdje mu je čestica i dalje bi je racionalno pustio da zaraste.

Uz to, korist od očišćenog pojasa ne pripada samo vlasniku - ona pripada susjedima, naselju i otoku. To je udžbenički pozitivni eksternalitet, dakle klasičan slučaj u kojem se privatni izračun i društveni izračun razilaze. I konačno, podmetanje požara događa se neovisno o tome tko je vlasnik.

Sve je to točno. Ali vodi drugom zaključku nego što se obično izvodi.

Što iz toga slijedi?

Ako je korist od prevencije zajednička, onda je prevencija javni rashod — i onda je treba i tretirati kao takvu, s proračunskom stavkom, ugovorom i mjerljivim učinkom, a ne kao moralnu obvezu odsutnih vlasnika koju nitko ne provodi. Trenutno stanje je najgore od oba svijeta: obveza je formalno privatna, trošak je stvarno javan, a posao ne radi nitko.

Liberalna pozicija ovdje nije da će tržište samo riješiti krš. Ona je uža i tvrđa: država ne može ugovoriti održavanje zemljišta čijeg vlasnika ne zna, ne može naplatiti štetu od nepoznate osobe, ne može zemlju dati u zakup ako je pravni status neriješen, i ne može očekivati da će privatni kapital ući u prostor u kojem je vlasništvo nesigurno. Svaka mjera koja se predlaže - ispaša, pojasevi oko naselja, kontrolirano spaljivanje, osiguranje imovine - pretpostavlja funkcionirajući registar vlasništva. Toga nema, i to je jedini dio problema koji isključivo država može riješiti.

Usput, instrument već postoji. Novi porez na nekretnine uveden je s izričitom logikom aktiviranja imovine koja stoji neiskorištena. Ista se logika može primijeniti na zemljište — ali samo ako se zna kome ispostaviti račun.

Postoji i druga strana. Država koja drži 874 tisuće hektara u šest stotina tisuća čestica ne obavlja ulogu vlasnika; ona samo blokira da je netko drugi preuzme. Rasprodaja, dugoročni zakup i komasacija tog fonda nisu ideološki hir nego jedini realan način da zemlja dobije nekoga tko na njoj ima interes.

Brač će se obnoviti - alepski bor je evolucijski prilagođen požaru, toplina otvara češere i oslobađa sjeme. Vratit će se i makija, i gorivo, i idući kolovoz. Jedino što se neće samo od sebe promijeniti jest zemljišna knjiga.