Ako mislite da su prijetnje smrću u sabornici ljudima koji rade svoj posao nešto najgore što ste ovih dana čuli, trebate pročitati komentare njihovih fanova.

Mnogi su sa simpatijama gledali na cirkuske vratolomije Živog zida kad se pojavio na političkoj sceni. Sinčićeva i Pernarova družina isprofilirala se u tobožnjoj borbi za malog čovjeka. Čak su se i pojačali s intelektualcima na papiru u vidu doktora znanosti, profesora, ljudima koji su njihove mladenačke opsesije trebali pretvoriti u ozbiljan politički program.

No onda im se dogodio sramotan ispad dr. Bunjca u Saboru koji je u naletu psihičkog rastrojstva zaprijetio pripadniku saborske straže kako "živ odavde neće izaći". Divljački i primitivni ispad samozvanog borca za sirotinju možda se i trebao dogoditi kako bi se ljudima otvorile oči. A stvarnost je vrlo jasna. Živi zid je opasan.

Možda će nekome biti nebitno što u Saboru govore pojedinci poput Pernara i Bunjca jer je Sabor odavno prestao biti mjesto dobrog ukusa i pretvorio se u pravi kokošinjac, kako ga je davnih dana nazvao Zlatko Vitez. Znale su padati teške riječi, gađalo se torbama, ali nikad nitko ni pred kamerama ni iza njih nije nekome drugome zaprijetio smrću. Opasnije od same Bunjčeve prijetnje su komentari na njegovoj stranici koju fanatično ostavljaju njegovi sljedbenici u formi potpore njegovom činu.



Ludilo koje je Bunjac pokrenuo svojim ispadom samo potvrđuje kakvo je biračko tijelo Živog zida. Ti su ljudi isfrustrirani, iskompleksirani, željni one biblijske "oko za oko, zub za zub". Ljudi koji mogu opetovano pozivati na nasilje i zazivati nečiju smrt, trebali bi biti opomena svima nama u što se može pretvoriti društvo čiji narodni predstavnici prijete smrću. I to službeniku koji samo radi svoj posao.





Sektaški sljedbenici Živog zida djeca su revolucije i njome misle postići ono što se inače postiže demokratskim izborima. Oni su svjesni da revolucija ruši sve pred sobom, ne ostavljajući prostora za popravak lošega i unapređenja dobroga. Oni žele sve porušiti kako bi mogli graditi neki svoj svijet u kojem će mjesta biti isključivo za njih i za njihove ideje. Oni jednostavno ne misle na način kako je Hrvatskoj dosta nasilja i rata, sukoba i krvi, jer Hrvatska danas nije ista Hrvatska kao prije 25 godina.

Iako sporo, u Hrvatskoj napreduje svijest kako se dobre politike mogu provoditi isključivo mirnim, političkim, institucionalnim putem. Naravno, te institucije i politike treba unaprijediti, u prvom redu na izborimna skidanjem HDZ-a s vlasti. Ali kao da nam nije dovoljno koruptivnog HDZ-a koji je ovu zemlju upropastio, sada nam još trebaju i ljudi koji bi porušili i ono dobro u ovom društvu, a to je još malo poduzetničkog duha i zdrave pameti.

Živozidašima bi zapravo idealno okruženje bila Venezuela, tamo bi mogli u miru provoditi svoje ciljeve i svoj modus operandi prijetnjama, nasiljem, neradom. Ali velika većina ljudi u Hrvatskoj ne želi Venezuelu u svom dvorištu i želi živjeti u miru, od svojega rada, u sređenoj i uspješnoj zemlji.

Stoga su sljedeći europski izbori dobar test za svakog pojedinca u Hrvatskoj. Do sada je cilj bio nanijeti poraz HDZ-u kako bi se stvorili uvjeti da ova loša i aferama umorena vlast doživi prvi poraz. Sada je pred normalnim ljudima u Hrvatskoj još jedan cilj. Na izborima neutralizirati opasnu družinu očitih verbalnih, a sutra moguće i fizičkih nasilnika.

Povijest je prepuna primjera gdje su nasilnici na na vlast došli regularnim izborima. Hitler je najkrupniji primjer.

Bolje je spriječiti nego liječiti. Jer ukoliko se Živi zid sutra približi vlasti, ili kojim slučajem na nju dođe, mogli bismo se gorko pokajati. Tada će biti nemoguće liječiti one koji se izliječiti ne daju.