"Svaki zapis je uništen ili krivotvoren, svaka je knjiga prepravljena, svaka slika preslikana, svaki je kip i ulica preimenovana, svaki je datum promijenjen. I proces se nastavlja iz dana u dan i iz minute u minutu. Povijest se zaustavila. Ništa ne postoji osim beskrajne sadašnjosti u kojoj Partija uvijek ima pravo."
– George Orwell, 1984.

Povijest nije učiteljica života, povijest nije kontinuirani linearni slijed iz jedne uzročno-posljedične veze u drugu, povijest nije upozorenje, povijest nije linearna i egzaktna, nije poštena, nije jednostavna.

Pa što je onda povijest? Ništa, ona jednostavno JE. Ona je gordijski čvor.

Gordijski čvor je izvanredno zapetljan čvor kojim je, prema legendi, frigijski kralj Gordije privezao jaram uz rudo svojih kola. Po proročanstvu onaj tko rasplete čvor, postat će gospodar Azije. Prema predaji, enigmu je riješio Aleksandar Veliki, koji je prvo pokušao naći neki kraj užeta, no kad je uvidio da je to nemoguće, jednostavno je presjekao čvor mačem. Sintagma "gordijski čvor" je sinonim za veliki problem koji se vrlo lako rješava, ali ja bih postavio drugačiju usporedbu, malo kompliciraniju.

Povijest je kao gordijski čvor. Možemo je, naravno, analizirati, proučavati, zapisivati, tumačiti i slično, ali nijedno tumačenje nije ni blizu stopostotnoj istini. Ne pokušavam zagovarati povijesni relativizam, naravno da su određene stvari u povijesti sigurno znane, određeni aspekti uzročno-posljedičnih veza vrlo sigurni, ali oni nikada nisu stopostotno istiniti u smislu da možemo znati baš sve uzroke neke posljedice. Slično je u ekonomiji, u kojoj je, naravno, vremenska analiza jako bitna, gdje se nikada ne mogu obuhvatiti sve varijable koje su mogle imati utjecaj na rezultat. Nijedna ekonomska analiza, predviđanje, model, ne može biti apsolutno istinit jer je nemoguće uključiti sve varijable koje realno imaju utjecaja. Ne samo da je nemoguće prikupiti sve varijable, nego i kada bismo to učinili, to bi zakompliciralo izračun do apsurda. Iako su i povijest i ekonomija takve da ih se ne može nazvati egzaktnim znanostima, ne može se reći da ne sadrže određene nepobitne istine i često se te istine kombiniraju u korist i povijesne i ekonomske analize.

Jedini način na koji se povijest može istinski raspetljati je da se učini ono što je prema predaji učinio Aleksandar Veliki - silom presiječe čvor. A u kontekstu povijesti, to znači povijesni revizionizam, potpuno prekidanje s kompliciranom, kaotičnom, ružnom, traumatičnom povijesti i stvaranje nove verzije povijesti, one koja je lijepa, utješna, „pravedna“, poštena. A to je jako opasno jer, iako nitko ne uči ništa iz povijesti, ipak određena povijesna upozorenja imaju utjecaj na pojedince i društvo.

Može se razumjeti težnja nekih ljudi da izbrišu određene traumatične povijesne događaje, pa i događaje koji ne odgovaraju njihovom pogledu na svijet, ali to je uvijek na štetu samog društva. Zaista, pitanje je etike, treba li „negativne“ povijesne događaje, koji smetaju određenoj grupi ljudi, izbrisati da bi se ta grupa bolje osjećala? Ali, tada se postavlja pitanje gdje stati jer baš svaka grupacija ljudi ima dijelove povijesne činjenice koje želi izbrisati. Treba li ukinuti povijest kao takvu ili potpuno fabricirati nekakvu imaginarnu povijest, a sve u ime nekakve „društvene pravednosti“?

Možda bi pitanje bilo jednostavnije kada bismo ga spustili na mikrorazinu. Kada bi znanost razvila metodu kojom bi se bez rizika moglo brisati određena pamćenja, a znanstvenici su jako blizu toga, bi li to bilo opravdano, etično, dobro? Za društvo ili za pojedinca? Što kada bi svi koji to žele, bez obzira na razlog, htjeli brisati negativna sjećanja? Kada bi htjeli obrisati vlastitu prošlost, a time i prošlost cijelog društva?

Ono što osobu čini osobom, pojedinca pojedincem, su njena iskustva, njena prošlost. Brisanje određenog sjećanja je svjesno brisanje samog sebe iz postojanja jer nisu geni ono što definira osobu, već upravo um, sjećanja, iskustva, znanja, osjećaji. Da su geni ono što definira osobu, tada bi blizanci bili sasvim identične osobnosti, ustvari pojavio bi se paradoks da jedna osoba egzistira u dva tijela. Stoga možemo zaključiti da je osoba um, ne tijelo. A veliki dio uma su njegova sjećanja i iskustva. Brisanjem jednog od tih sjećanja mijenjamo samu osobu i više ne možemo ustvrditi da je to ista osoba. Ako um=osoba, onda izmijenjen um = izmijenjena osoba, a ako izmijenjen um više nije isti um kao prije, onda izmijenjena osoba nije ista osoba kao prije. Naravno, sve ovisi o važnosti i intenzitetu iskustva koje se briše/mijenja, ali kod zaista bitnih događaja brisanje iskustva je ustvari brisanje jedne osobe i zamjena s drugom.

Isto možemo reći i za društvo, možda posebno za društvo. Povijesni revizionizam je ništa drugo nego ekvivalent brisanju sjećanja kod pojedinca. Cilj mu je uvijek promjena društva, promjena njegovih struktura. Pa čak i kada mu to nije cilj, efekt je isti, brisanjem povijesti se sadašnjost i budućnost nepovratno mijenjaju.

Gledajući s površine i jedno i drugo se možda čini kao dobra ideja, ali malo promišljanja pokazuje ogromnu destruktivnost i jednog i drugog. Kako ljudi ipak koliko-toliko uče iz iskustva, pa i društva, brisanje negativnih iskustava može samo izbrisati i lekciju naučenu tim iskustvom te radikalno povećava vjerojatnost ponavljanja iste. Povijest je upravo to, čuvarica naše svijesti, sama svijest društva, osobnost. Njenim brisanjem se briše i informacija/lekcija koja je jednom naučena manje vjerojatno da će se ponoviti (pozitivne) ili više vjerojatno da će se ponoviti (negativne). Je li vrijedno riskirati ponavljanje apsolutno istih pogrešaka iz povijest u ime „osjećaja“? Ili zaboravljanje pozitivnih obrazaca?

Činjenica da je brisanje ili iskrivljavanje povijesti najlakši put do novog društva su shvaćali mnogi - kraljevi, religije, carstva, ideologije. Nacisti su palili nepoželjne knjige, zabranjivali umjetnost, falsificirali povijest i biologiju itd. Manje je poznato da su to radili i komunisti u SSSR-u. Tajne službe SSSR-a su konstantno mijenjale slike, uklanjajući „nepoćudne“, i time mijenjali povijest.

Najradikalniji potez u povijesti je povukao Pol Pot u Kambodži, komunistički vođa koji je proglasio „nultu godinu“. Ideja „nulte godine“ je da kultura i tradicija unutar društva moraju biti potpuno uništene ili odbačene, a nova revolucionarna kultura mora je zamijeniti, počevši od nule. Sve povijesti nacije ili ljudi prije „nulte godine“ smatra se uglavnom nevažnim jer će se idealno očistiti i zamijeniti iz temelja. Rezultat tih napora je bila smrt 1-3 milijuna ljudi ili 25 % Kambođanske populacije. Taj potez je bio najradikalniji pokušaj brisanja povijesti, ali nikako prvi. Prvi pokušaj uspostave „praznog papira“ seže još iz dobra Francuske revolucije, kada je uspostavljen „Francuski revolucionarni kalendar“ povodom ukidanja Francuske Monarhije, a počinjao je s prvom godinom. Iako namjera tog kalendara nije bila izbrisati povijest kao Pol Potov kalendar, nego izbrisati sve monarhističke i vjerske simbole iz kalendara, začetak ideje brisanja povijesti se jasno može iščitati.

Još jedan primjer „brisanja povijesti“ je i Kulturna revolucija u Kini, kojoj je namjera bilo brisanje svih tragova koji se nisu uklapali u komunističku sliku idealnog društva, tj. uništenje svih oblika kapitalizma, tradicije i religije. Revolucija je za cilj imala uništiti „Tri starine“; stare običaje, stare navike i stare ideje. Umjetnost, hramovi, ljudi, ideje - sve je trebalo biti uništeno da bi se stvorio prostor za novu ideologiju Komunističke partije.

Slične inicijative za „korekciju“ povijesti se kontinuirano pojavljuju kroz povijest, u obliku premještanja kipova, izmjene jezika, ukidanja institucija itd. I dok je taj intenzitet ustvari benigan i sam dio razvoja povijesti, jer je ne pokušava mijenjati radikalno, sistemsko uništavanje prošlosti, kao u slučaju Pol Potove Kambodže, Maove Kine, Hitlerove Njemačke, Staljinovog SSSR-a i mnogih drugih, je podvig koji se može provoditi samo vrlo nasilnim metodama, a u konačnici rezultira smrću milijuna ljudi.

Upravo zbog očuvanja povijesti, njenog prepričavanja, čuvanja i arhiviranja, možemo zaključiti da ono što se događa u SAD-u opasno podsjeća na navedene primjere. A povijest jasno pokazuje da takvi radikalni pokušaji brisanja povijesti uvijek završavaju u sukobu i u konačnici smrću milijuna. U SAD-u je pokušaj brisanja povijesti od onih koji je smatraju „uvredljivom“ naišao na otpor onih koji žele očuvati isključivo svoju verziju povijesti. U konačnici je nastala situacija koja je mučna za gledati onima koji žele očuvati povijest i shvaćaju opasnosti koje proizlaze iz povijesnog revizionizma i želje pojedinaca da izbrišu povijest koju oni ne žele prihvatiti jer nije u skladu s njihovim svjetonazorskim postulatima, kao što su radili Pol Pot i Mao, a prisiljeni su podržavati stranu koja na povijest gleda iznimno selektivno i simplificirano, što rade neonacisti i sl.

Povijest treba očuvati, ne zato što je ona učiteljica, ne zato što je plemenita, ne zato što je dobra, nego zato što nas čini onim što jesmo, a društvo koje zaboravi što je i kako je nastalo je osuđeno na ponavljanje istih pogrešaka iz prošlosti. Povijesni revizionizam uvijek vodi u kaos, u smrt ljudi, društva i civilizacije.

U ime čega? U ime subjektivnih osjećaja onih koji tu istu povijest koju žele rušiti nisu u stanju razumjeti, i baš zbog bijesa koji osjećaju radi nedostatka vlastitog razumijevanja bi radije gledali civilizaciju kako gori nego prihvatili prošlost kakva je i gledali u budućnost?