Uljanik je pred bankrotom, jedino što ga još može održati na životu je državna financijska injekcija. Ali i ako država intervenira, to onda neće dugoročno postaviti kompaniju na zdrave temelje, već će samo odgoditi neminovno – bankrot.

Međutim, ovdje se ne radi smo o financijskom bankrotu jedne firme, već se radi o moralnom bankrotu sindikata. Nešto vrlo slično se dogodilo Jugoslaviji – financijski i moralni bankrot ju je doveo do raspada.

Uljanik, Jugoslavija u malome

U Jugoslaviji, u komunizmu, radnici su nominalno bili vlasnici "svojih" firmi. Postojali su radnički savjeti koji su služili nešto kao nadzorni odbori. Radnici su uglavnom bili ti koji su odlučivali o "svojim" firmama; logika je bila "ako tamo radimo, onda valjda znamo što je najbolje za firmu".

Nešto slično tomu imamo danas u Uljaniku – radnici kontroliraju oko 47% dionica, država kontrolira nešto više od 10%; dakle radnici i država su većinski vlasnici, što u pravilu znači da sindikati kontroliraju firmu. Ostali dioničari su u manjini. Tko kontrolira firmu se još jasnije vidi iz strukture nadzornog odbora kompanije, dva od pet predstavnika su sindikalni povjerenici, zajedno s predsjednikom uprave radnici kontroliraju tri od pet glasova.

Jugoslavenska ekonomija u malome. Štoviše, sličnost Uljanika i Jugoslavije je još veća ako se gleda da su i Jugoslavija i Uljanik živjeli od tuđeg novca – Jugoslavija od stranih kredita, Uljanik od državne potpore. Niti jedan niti drugi nisu bili u stanju zaraditi dovoljno za sebe. Takva firma je prije ili kasnije morala doživjeti istu sudbinu kao i bivša država – bankrot i raspad.

Operativni problemi

Financijski rezultati najbolje pokazuju operativnu neučinkovitost Uljanika.


Izvor: Financijsko izvješće kompanije, sve brojke u milijardama kuna osim broja zaposlenih i udjela u postotcima

Gornja tablica prikazuje selektirane financijske podatke. Jasno se može vidjeti da unatoč rastu prihoda od prodaje, kompanija sve više tone u minus. Udio materijala utrošenog za realizaciju prihoda raste sa 60% na 71%. Broj zaposlenih raste za 3%, trošak osoblja raste 12%, izgleda da je dobar dio radnika povećao svoja primanja 2017. godine.

Vanjske usluge (koje su navodno veliki problem) su rasle za oko 160 milijuna kuna, odnosno 58 posto. Iz izvješća teško je sa sigurnošću zaključiti zašto raste udio materijala ili troškovi vanjskih usluga, ali imamo par informacija koje je nam nude potencijalna objašnjenja. U financijskom izvješću za 2017. povećana su "rezerviranja za dodatne očekivane gubitke za sve ugovore po kojima su radovi započeli, kao i za ugovore po kojima radovi još nisu započeli u iznosu od 984 milijuna kuna". To ukazuje na problem prodajne cijene – ugovorena cijena je preniska da bi pokrila troškove.

Ako gledamo da se cijene brodova određuju tržišnim mehanizmima, ovaj problem može biti uzrokovan upravom koja koristi "low ball" strategiju i namjerno prodaje brodove ispod proizvodne cijene ili firma ima operativni problem – ne može konkurirati na tržištu sa svojim troškovima.

U financijskom izvješću se dalje navodi da je 2017. bila teška godina: "Poteškoće su se uglavnom pojavile radi nespremnosti u provođenju strateškog pomaka i fokusa na izgradnju visoko sofisticiranih brodova". Zvuči kao da firma ima proizvodne probleme, štoviše ako pogledamo odobrenje Europske komisije za državnu pomoć iz siječnja 2018. može se zaključiti zašto rastu troškovi vanjskih usluga i rezervacije za gubitke (naglasak je op.a):

"Do sredine 2000-ih, brodogradilište Uljanik prvenstveno je bilo usmjereno na jednostavnije komercijalne brodove, kao što su tankeri i brodovi za prijevoz tereta. Međutim, kao rezultat globalne financijske krize od 2007. do 2008. godine, Uljanik brodogradilište doživjelo je financijske poteškoće, što je rezultiralo poslovnim gubicima i negativnim novčanim tokovima. To je dovelo do pomaka u proizvodnji prema složenijim brodovima za koje se Uljanik brodogradilište pokazalo nespremnim. Ta su složena plovila uglavnom prototipovi za koje je Uljanik brodogradilištu nedostajao tehnički know-how za izgradnju, što je rezultiralo kašnjenjima, prekoračenjem troškova i kaznama zbog zakašnjele dostave."

Izgleda da je firma zaključila ugovore za kompleksnije brodove koje nije znala napraviti, pa je osim plaćanja penala bilo potrebno da se dovedu vanjski kooperanti kako bi omogućili da se brodovi dovrše. Ovaj slijed događaja nas navodi na logično pitanje – je li firma sada spremna proizvoditi kompleksnije brodove? U izvješću iz komisije, izgleda da je firma spremna; u financijskome izvješću (koje je objavljeno 4 mjeseca kasnije), kompanija navodi da nije. Kome vjerovati? Meni se čini da je pametni novac na strani uprave i prosuđuje da kompanije nije spremna da unaprijedi svoje proizvode, zato nema investitora koji su željni investirati/kreditirati Uljanik.

Odgovornost

Funkcija nadzornog odbora je da prema upravi predstavljaju vlasnike – dioničare. Kako bi mogli obavljati tu funkciju nadzorni odbor ima uvid u sve informacije koje kompanija posjeduje. Radnici su preko svojih sindikata imali 2 predstavnika u nadzornome odboru, dakle sindikat je imao sve informacije o strateškoj, operativnoj i financijskoj situaciji u kompaniji. Ako se novac vukao van preko "vanjskih usluga", sindikati su to trebali uočiti i reagirati, ovdje se ipak radi o povećanju od 160 milijuna vanjskih troškova, poprilična svota koju je dosta lako primijetiti. Međutim, lako je moguće da je rast vanjskih troškova, u velikoj većini, ipak opravdan – firma nije imala interni "know-how".

Drugi problem na koji su sindikati trebali reagirati je povećanje plaća – ukupni troškovi za plaće su rasli 12% dok je broj zaposlenih rastao za 3%.

U Uljaniku nije bilo "zlih kapitalista" koji su svojim pravom glasa nadglasavali radnike, već su sindikalci imali vodeću ulogu. Problem te sindikalne uloge je dosta očit. Sindikat se daklarirano brine za radnike, bori se za povećanje plaća i beneficija radnika. Međutim, problem koji se dosta često javlja je da sindikati samo gledaju kako što više povećati plaće, bez obzira na stanje u firmi i moguće dugoročnije posljedice. Dioničarima je u interesu da se što više poveća profitabilnost firme. U funkcionalnim firmama sindikati, kao i dioničari, imaju iste ciljeve – dugoročnu profitabilnost firme. U Uljaniku to nije bio slučaj, sindikati su radili suprotno dugoročnim interesima radnika – plaće danas, a sutra "tko živ, tko mrtav". Sindikati su moralno odgovorni pred svojim članstvom za ovakav slijed događaja.

Uljanik nije imao predstavnike u nadzornom odboru koji bi mogli izbalansirati sindikalne interese, samim time firma je počela poslovati kao javna institucija, profit nije bio bitan, bitne su samo plaće. Država, kao dioničar, isto nije pokazala da je zainteresirana za dugoročnu budućnost, pa je prepustila sindikatima glavnu ulogu.

Raspad sistema

U komunizmu radnici su bili vlasnici firmi, nakon pada Berlinskog zida postalo je jasno koliko je to bio loš model upravljanja. Istočna Europa je bila financijski i moralno bankrotirala, socijalističke države koje su brinule za svoje radnike i štitile ih od zlih kapitalista su se samouništile, takav sistem je jednostavno neodrživ. Nema tih financijskih prihoda koji mogu takav sistem održati, možda je tu najbolji primjer Venezuela – zemlja s najvećim naftnim rezervama je skroz kolapsirala. Uništilo ju je radničko samoupravljanje.

Ovo je dobra poruka za sve članove bilo kojega sindikata: "put do pakla je popločan dobrim namjerama". Sindikat ima svoju ulogu, koja može biti jako pozitivna, ali je isto tako na članovima je da paze što im sindikalne vođe obećavaju i načine na koje će platiti svoja obećanja.