Hrvatska se ovih dana ponovno suočava s prizorom koji je, nažalost, postao gotovo prepoznatljiv obrazac domaće politike: kada se pojavi ozbiljan problem koji traži odgovore, politička rasprava vrlo brzo sklizne s pitanja odgovornosti na pitanje političke stabilnosti.

U slučaju ilegalno odloženog otpada u Lici taj je raskorak posebno upadljiv. Govori se o desecima tisuća tona otpada, o mogućem onečišćenju podzemnih voda, o višegodišnjem odlaganju, o kaznenoj istrazi i o institucijama koje su trebale nadzirati sustav. A s druge strane slušamo da je Vlada stabilna, da nema razloga za paniku i da oporba politizira slučaj.

Naravno, država ne smije stvarati paniku. Ako je voda iz javnog vodoopskrbnog sustava sigurna, to treba jasno reći i dokazati mjerenjima. Ali jednako tako, građanima nije dovoljno reći da "nema ugroze za pitku vodu" ako istodobno postoje nalazi koji pokazuju onečišćenje podzemnih voda u području samog odlagališta.

Prema objavljenim rezultatima vještačenja, na lokaciji kod Gospića pronađeno je oko 37.000 tona otpada, a u podzemnoj vodi nizvodno od odlagališta utvrđeni su PFAS spojevi. Upravo zato javnost ima pravo očekivati mnogo više od političkog uvjeravanja da je "sve pod kontrolom".

Jer temeljno pitanje nije kako će se otpad sada ukloniti. To je pitanje sanacije. Temeljno pitanje glasi: kako je moguće da je tolika količina otpada godinama dolazila na jedno mjesto, bila obrađivana, zakopavana i rasipana, a da sustav koji bi to morao nadzirati nije pravodobno reagirao?

Desetci tisuća tona nisu nastali preko noći. Za takvu operaciju potrebni su kamioni, ljudi, novac, dokumentacija, organizacija i vrijeme. Kada premijer na pitanje kako nitko nije vidio silne kamione odgovori da ne zna, to nije odgovor koji bi trebao zatvoriti raspravu. To je upravo trenutak kada bi ona trebala početi. I tu se otvara mnogo neugodnije pitanje o stanju hrvatskih institucija.

Posebnu pozornost zaslužuje Državni inspektorat, institucija koja bi u ovakvoj priči morala biti među ključnim državnim akterima. Njegov tadašnji čelnik Andrija Mikulić razriješen je dužnosti 27. studenoga 2025., istoga dana kada je uhićen u akciji USKOK-a.

Mikulić je prethodno godinama vodio Inspektorat, a Vlada ga je još u srpnju 2024. ponovno imenovala na tu funkciju. Protiv njega se vodi postupak zbog sumnje na korupciju; prema izvještajima, USKOK ga tereti za primanje mita i pogodovanje, no valja podsjetiti da se radi o osobi protiv koje kazneni postupak još nije pravomoćno okončan.

Samo po sebi, međutim, Mikulićevo uhićenje nije dokaz da je državni sustav bio politički kompromitiran. Još je manje dokaz da je predsjednik Vlade osobno znao ili sudjelovao u bilo kakvom nezakonitom postupanju. Takve bi zaključke bilo neodgovorno izvoditi bez dokaza. Ali ono što jest legitimno pitanje, i što Vlada mora objasniti, jest zašto mjesecima nakon razrješenja čelnika jedne od ključnih nadzornih institucija država nije imenovala novog glavnog državnog inspektora.

Upravo ta činjenica postaje posebno osjetljiva kada se istodobno pojavi slučaj golemog ilegalnog odlagališta otpada, ili ga već dulje vremena imamo, paralelno s uhićenjem glavnog državnog inspektora.

Ne treba zbog toga automatski zaključiti da između dvije stvari postoji uzročno-posljedična veza. Ali bilo bi jednako neozbiljno tvrditi da javnost nema pravo pitati postoji li ikakva povezanost, je li Inspektorat ranije imao saznanja o događajima u Lici, jesu li postojale prijave, kada su provedeni nadzori i što je u njima utvrđeno. Ako takvih veza nema, tim bolje, tada bi odgovori i dokumentacija trebali biti dostupni javnosti i sumnje bi se vrlo jednostavno mogle otkloniti.

Ozbiljna država ne traži od građana da vjeruju institucijama; ona im daje dovoljno podataka da im mogu vjerovati.

U tome je i širi problem Plenkovićeve politike. Nije sporno da parlamentarna stabilnost ima vrijednost. Stabilna većina može omogućiti donošenje zakona, provedbu reformi i dugoročno upravljanje državom. Ali stabilnost sama po sebi nije politički cilj kojemu se sve drugo mora podrediti. Ona je sredstvo. Cilj bi trebala biti funkcionalna, odgovorna i učinkovita država.

Zato u trenutku kada se govori o ekološkom incidentu, kaznenoj istrazi i mogućim propustima institucija, građaninu malo znači informacija da je „koalicija stabilna". On želi znati tko je znao, tko je morao znati, tko je kontrolirao, zašto nije reagirao i tko će odgovarati ako se utvrdi da je država zakazala.

Politički je stoga razumljivo zašto takva komunikacija izaziva otpor. Kada premijer umjesto odgovora na konkretna pitanja velik dio nastupa posveti političkim protivnicima i obrani vlastite politike, javnost to može doživjeti kao pokušaj promjene teme. Ne mora to nužno biti namjerna manipulacija; može biti jednostavno politički instinkt vlasti da obrani vlastiti rezultat.

Ali u ozbiljnoj krizi upravo bi suprotno trebalo biti znak političke snage: priznati da je sustav možda pogriješio i inzistirati na tome da se utvrdi gdje i zašto. To je ujedno i test za HDZ.

Nije pitanje mora li netko u HDZ-u sutra izaći pred kamere i reći "dosta Plenkoviću". Takva bi personalizacija problema bila previše jednostavna. Pravo pitanje jest postoji li unutar vladajuće stranke dovoljno političke autonomije da se predsjedniku Vlade može reći da je nešto pogrešno, da se od njega može tražiti veća odgovornost i da stranka može braniti vlastite institucije čak i kada to znači kritizirati vlastitu Vladu.

Jer politička stranka koja je sposobna samo podržavati svog vođu nije nužno stabilna. Ona može biti samo disciplinirana. A demokratska država ne smije počivati na disciplini, nego na institucijama.

Zato bi slučaj ličkog otpada mogao postati mnogo važniji od jedne ekološke afere. On može biti test hrvatske države: može li sustav sam sebe kontrolirati, može li istražiti vlastite propuste i može li politička vlast prihvatiti odgovornost kada se pokaže da je neka institucija zakazala.

Ako je odgovor potvrdan, Vlada nema razloga za strah. Neka objavi kronologiju, inspekcijske nalaze, prijave, odgovore institucija, podatke o nadzorima i plan sanacije. Neka javnost vidi tko je što znao i kada je znao. Neka se kaznena odgovornost prepusti USKOK-u i sudovima, a politička odgovornost utvrdi na temelju činjenica.

Ali ako se umjesto toga sve ponovno svede na obranu Vlade, napad na oporbu i ponavljanje mantre da je "koalicija stabilna", onda se otvara puno neugodnije pitanje: Stabilna za koga i stabilna radi čega?

Jer građanima Hrvatske nije potrebna stabilna politička većina sama po sebi. Potrebna im je stabilna država, država u kojoj se 37.000 tona otpada ne može godinama skrivati pred očima institucija, u kojoj nadzorne službe doista nadziru, u kojoj se odgovornost ne završava na najnižoj razini i u kojoj nitko nije iznad sustava.

Ako se pokaže da je sustav doista zakazao, tada nije dovoljno sanirati otpad. Treba sanirati i povjerenje u državu.