Svako malo naletim na neki tekst u našim medijima o spolnoj diskriminaciji u hrvatskom gospodarstvu, trgovini i politici. Popularni "wage gap", odnosno razlika u plaći između muškaraca i žena, omiljena je tema za feministice diljem svijeta, pa očito ni Hrvatska nije iznimka. Ističe se razlika od 10 posto u plaći kao problem uzrokovan diskriminacijom žena na radnom mjestu.

Pritom naše feministice prave jednu početničku grešku koju rade manje-više sve feministice kad pričaju o "wage gapu", a to je tvrdnja da se radi o "razlici u plaći za isti posao". To jednostavno nije točno, budući da i sam Eurostat ističe kako je ta statistika temeljena na razlici u ukupnim primanjima između muškaraca i žena. Nije uzeto u obzir ništa od sljedećih čimbenika koji su iznimno bitni kod visine primanja: izbor profesije, prekovremeni rad (koji je obično više plaćen), rad nedjeljom i blagdanom (koji je obično više plaćen), poslovni rizik (što je posao rizičniji, više je plaćen) itd. Svi navedeni parametri potpuno su zanemareni pa tvrdnja kako je ta razlika u primanjima rezultat nekakve spolne diskriminacije ne može biti ozbiljno shvaćena.

Ako se promatraju samo zaposleni na puno radno vrijeme, onda Hrvatska ima najmanji wage gap u Europi! Ako bismo koristili feminističku logiku, onda bismo morali zaključiti da je Hrvatska najliberalnija zemlja u Europi, barem po pitanju ravnopravnosti spolova. Koje bi još zemlje bile u našem društvu "najliberalnijih"? Grčka, Bugarska, Rumunjska. Ne čini vam se baš uvjerljivo, je li tako? To je zato što se feministička logika u ovom slučaju temelji na sasvim krivim pretpostavkama. Razlika u ukupnim primanjima između muškaraca i žena nema apsolutno nikakve veze s odnosom društva prema ženama odnosno spolnom diskriminacijom.

Kad bi stvarno bilo točno da poslodavci zbog svojih predrasuda ili društvenog pritiska plaćaju žene manje za isti rad, onda bi muškarci, silom zakona tržišta, vrlo brzo postali nezapošljivi. Koji bi to poslodavac plaćao muškarca ako bi mu na istom radnom mjestu s istim rezultatom isti posao radila žena za nižu plaću? Feministice će sad reći da ima dosta ljudi koji će riskirati i niže prihode i veće troškove samo da diskriminiraju i zaposle muškarca. Jer, Hrvatska je tradicionalno i konzervativno društvo.

Hrvati zbilja imaju još uvijek tradicionalne poglede na spolne podjele rada i dužnosti, što dokazuje ovogodišnje istraživanje Eurostata. Čak 60 posto stanovnika Hrvatske (pripadnici oba spola) smatra da je ženama primarni cilj briga za obitelj. Ipak, nismo baš najgori u Europi, još veći udio takvog stanovništva je u Bugarskoj (81%), Mađarskoj (78%), Poljskoj...Čak 11 EU zemalja imaju po tom pitanju konzervativnije stanovništvo od Hrvatske, ali svejedno smo gori od europskog prosjeka. Najliberalnije su Švedska, Danska i Nizozemska gdje manje od 15 posto stanovništva zastupa konzervativni stav o tradicionalnoj podjeli rada i dužnosti među spolovima. Prilično liberalna je i Njemačka s 28 posto konzervativaca.

Ali teza da su žene slabije plaćene zbog tradicionalnog pogleda društva pada u vodu kad se vratimo na Eurostatov "gender pay gap". Jer upravo te, najliberalnije zemlje imaju veću razliku u plaći između muškaraca i žena od Hrvatske. U Norveškoj, Danskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Njemačkoj je gender pay gap veći od hrvatskog za 50 do 150 posto! Neke od tih država, poput Njemačke i Norveške, uvele su i zakonske obveze za velike tvrtke da izjednače plaće za isti rad te su regulirale broj članova upravnih odbora tvrtki u privatnom sektoru prema spolu. Švedska potiče zapošljavanje žena u "muškim" zanimanjima. Rezultat? Povećanje nejednakosti u plaćama (Norveška, Danska, Francuska), a u Švedskoj i Norveškoj nije narastao interes žena za profesije u kojima su i prije bile deficitarne.


Izvor: Gavriela Inchauste/Svjetska banka

Iz ovoga možemo lako zaključiti da "gender pay gap" nije nužno loša stvar niti bi se trebao predstavljati, sam po sebi, kao problem koji društvo i država nekako trebaju suzbiti. Što je društvo liberalnije, žene imaju veće slobode vlastitog odlučivanja i bolji izbor karijere, načina života itd. Iz podataka razvijenih i društveno vrlo liberalnih zemalja (Njemačka, Švedska, Norveška) jasno se vidi da kad žene imaju veći i bolji izbor, one ipak češće biraju sigurnost i obiteljski život nego riskantno ganjanje poslovne karijere.

Ne kažem da je to pravilo, normalno je da ima i mnogo žena kojima je poslovna karijera na prvom mjestu kao što ima i mnogo muškaraca koji radije provode vrijeme s obitelji nego na poslu, ali gledajući prosjek, trend je ipak jasno vidljiv. Zašto se žene u prosjeku, i to pogotovo u liberalnom društvu koje ih ne odgaja da je njihovo "mjesto u kuhinji i da rađaju djecu" nego da mogu postati što god požele, ipak češće odlučuju na miran obiteljski život, to je zanimljivo sociološko pitanje koje možda ima veze i s biologijom. U to neću ulaziti, ali ono što znam za sigurno, to je da nije dobro nikoga prisiljavati da bude nešto što ne želi biti, da radi nešto što ne želi, samo da bi se izjednačile neke uočene razlike u društvu.

Naš cilj trebao bi biti omogućiti što veći izbor svakom pojedincu, bez obzira na spol ili rod, da živi onako kako misli da je za njega/nju najbolje, da lovi vlastite snove i želje. Ako je nekome san izgraditi uspješnu karijeru i za taj san je spreman/spremna žrtvovati mnoge druge segmente života, onda mu/joj to treba biti omogućeno. Ako je nekome, pak, san živjeti miran život s obitelji, raditi 8 sati dnevno i ostatak vremena ne brinuti o poslu, to mu/joj treba biti omogućeno. Ali ideja da se ove dvije grubo podijeljene skupine izjednače u prihodima jednostavno nije ni moralno opravdana ni ekonomski prihvatljiva jer bi se na taj način ubijala poduzetnička inicijativa i ono što gura cijelo društvo naprijed.

Ako feministice toliko žele izjednačiti gender pay gap, onda bi trebale pristati i na sve što ide uz veća primanja. Veća primanja obično idu ili uz više posla, ili uz veći rizik. Više posla i veći rizik nosi sa sobom i veće probleme, recimo zdravlje. Nije slučajno da muškarci u Hrvatskoj imaju 140% veće šanse da se ozlijede na radu, nije slučajno što muškarci u Hrvatskoj u prosjeku žive 6 i pol godina kraće od žena i nije slučajno što muškarci čine četiri petine hrvatskih beskućnika. Nisam siguran da feministice žele izjednačavanje ovih statistika, ali bez toga će teško doći do izjednačavanja ukupnih primanja među spolovima.

Često se dotiču i tzv. "ružičastog poreza", kako se u feminističkim krugovima naziva razlika u cijeni između proizvoda namijenjenih ženama i onih koji su namijenjeni muškarcima. Tvrde da su ženski proizvodi u prosjeku skuplji i to vide kao još jedan oblik diskriminacije.

Zapravo, ni to nije rezultat nikakve spolne diskriminacije, već jednostavno tržišnog zakona ponude i potražnje. Potražnja diktira ponudu. Zanimljivo je da je otkriveno kako u bogatim i liberalnim društvima žene imaju ukupno niža primanja od muškaraca, ali znatno više troše. Sama činjenica da za ženskim proizvodima postoji veća potražnja dovodi do povećanja njihove cijene. Za to, dakle, nisu krivi muškarci nego žene! Nazivati isključivo tržišne procese nekakvim "porezom" je potpuno pogrešno i vodi do krivih zaključaka. Tržišni procesi ovise o željama kupaca koji su pravi kontrolori cijena. Ako kupci žele više proizvod A nego proizvod B, logično je da će cijena proizvoda A biti veća od cijene proizvoda B.

Na kraju, pišu o razlikama u broju zastupnika u politici. Koliko to može imati veze sa spolnom diskriminacijom? Vjerojatno ne mnogo. Svaka punoljetna osoba, građanin/građanka RH, ima pravo da se kandidira za bilo koje zastupničko mjesto na lokalnim, županijskim i nacionalnim izborima. Zašto se žene u prosjeku rjeđe odlučuju za bavljenje politikom? To nije rezultat nikakvog konzervativnog odgoja jer onda bi najliberalnije zemlje bile one afričke jer u njima su žene najzastupljenije u parlamentima.

To je stvar isključivo osobnog izbora. Bavljenje politikom nije uvijek i svuda nešto dobro i hvalevrijedno, a ni za svakoga. Ja sam imao velike mogućnosti da uđem u politiku pa sam odlučio da ne želim jer mi nije to u interesu. Činjenica da se kod nas manje žena odlučuje za politiku može značiti i da su žene u prosjeku pametnije od muškaraca jer shvaćaju da ima puno boljih načina za trošenje vremena i živaca od politike.

Feminističke teze o spolnoj diskriminaciji u gospodarstvu, politici i trgovini nemaju znanstvene osnove i u suprotnosti su s razumom, brojnim istraživanjima i praksom. Predrasude u našem društvu svakako postoje, ali trebamo tražiti druge načine da ih adresiramo i rješavamo. Državna intervencija u tržište i demokratske procese u politici to sigurno nije.