Ljudi imaju različita stajališta o Uljaniku i već tjedan dana traje javna debata oko toga treba li i kako "spašavati" Uljanik. Nije to samo pitanje RH nego i EU, koja je zbog jedinstvenog tržišta stavila brojne restrikcije na razne državne intervencije, posebno u privatne kompanije kao što je Uljanik. Manevarski prostor je sužen pa se razmišlja o različitim idejama koje nisu direktne investicije, kao što je npr. kredit HBOR-a.

Oni koji ne žele da država "spašava" Uljanik imaju jednostavan argument; desetljećima su brodogradilišta spašavana novcem poreznih obveznika bez ikakvog uspjeha, a Uljanik je privatno vlasništvo stoga nema nikakvog razloga da ga država subvencionira. Realno, stvar je čista - privatna kompanija je godinama poslovala s gubitkom što je dovelo do bankrota i sami vlasnici trebaju snositi posljedice toga bankrota, a ne svi ostali građani RH. Najveći udio dionica drže mali dioničari, mahom sadašnji i bivši radnici, a najveći pojedinačni vlasnik je Croatia osiguranje.

Argumenti za spašavanje su raznolikiji, ali puno slabiji. Ustvari se u javnosti nabacuju razni kvazi-argumenti bez prethodne provjere istinitosti ili smislenosti samih informacija. Radi se o standardnoj taktici "mućenja vode", gdje se nabacivanjem što većeg broja argumenata bez obzira na njihovu kvalitetu želi poremetiti proces racionalnog odlučivanja i sagledavanja čiste slike situacije. Pri tome uopće nije bitna kvaliteta i istinitost, samo sušto obilje argumenata ma koliko loši bili, s ciljem da se prikrije pravo stanje i promatračima oteža razabiranje dobrih od loših argumenata. Brojni loši argumenti zamućuju vodu i otežavaju potragu za dobrim argumentima i istinitim informacijama pa to dovodi do krivih odluka.

Tu taktiku oko Uljanika je primjenjivala i Radnička fronta, pozivajući se na "pulskog profesora" i "duže poruke Katarine Peović Vuković". Navedeno je puno loših argumenata, kao npr.: "...u prihod brodogradnje treba računati i prihod dobavljača i kooperanata" pa ispada da između gubitka i dobiti bilo koje kompanije nema razlike, jer "treba računati i prihode dobavljača" pa ustvari sve dođe na pozitivnu nulu. Tu se naravno radi o ideji "nulte sume" prema kojoj su gubitak i dobit nevažni jer ako je netko na gubitku, drugi je zbog toga na dobitku pa se ekonomija uvijek vrti oko pozitivne nule. Naravno, radi se o ekonomski besmislenoj ideji, čak i kada bi Hrvatska bila zatvoreni sustav ili svijet za sebe.

Neki od argumenata su obična laž a ne glupost, kao npr. da na brodogradnju otpada 12-15% izvoza RH, što ne potvrđuje nijedna domaća ili svjetska statistika. Radnička fronta je preuzela tu informaciju iz teksta objavljenog 2009. godine, kada je možda i bila istinita, ali izvlačiti argumente iz devet godina starog teksta dovoljno govori o njihovoj kvaliteti. Očito se radi o taktici zamućivanja vode.

Prvi i glavni argument na listi koju je objavila Radnička fronta, pozivajući se na "dio duže poruke Katarine Peović Vuković", i koju su prenijeli mnogi mediji, glasi: "Brodogradilišta su uplatila više poreza nego što je u njih uloženo, preko 1,3 milijarde kuna godišnje".

U ovoj rečenici ništa nije jasno. Prvo, o kojim se porezima radi? Riječ porez može označavati puno toga, od PDV-a preko poreza na dobit do poreza na kavu i alkoholna pića. Kome su plaćeni ti porezi, državi, županijama ili gradovima/općinama?

Pokušajmo sustavom eliminacije. Sigurno se ne radi o porezu na dobit, jer dobiti nema, u suprotnom ne bi trebalo preko 30 milijardi kuna subvencija. PDV nije, jer je on svima osim krajnjem kupcu troškovno neutralan, tj. ne utječe na dobit i gubitak jer "neutralizira" pretporezom (izrazimo se tako da ne ulazimo u računovodstvene tehnikalije). A kako brodogradilišta većinom izvoze, onda kupci ne plaćaju PDV Hrvatskoj jer je isporuka brodova u međunarodnoj plovidbi oslobođena plaćanja PDV-a po slovu zakona, a i da nije oslobođena, opet bi po slovu zakona taj PDV kupci brodova platili matičnoj zemlji umjesto Hrvatskoj.

Porez na kavu i alkoholna pića nije jer to nije djelatnost brodogradilišta. Ustvari, ako se pogledaju broj zaposlenih, prihodi, rashodi i ostali pokazatelji poslovanja, ne može se raditi ni o kojem pojedinačnom porezu. Možda se misli na parafiskalne namete ili doprinose iz plaće? Ali trebalo bi biti zaposleno puno više ljudi u brodogradnji da bi iznos uplaćenih doprinosa iznosio 1,3 milijarde kuna godišnje. Ili ako bi uzeli sadašnji broj radnika, njihove plaće trebale biti astronomski velike.

Argument da u brodogradnji radi 38 tisuća zaposlenih nije ništa istinitiji jer se iza te brojke kriju procjene svih dobavljača i kooperanata brodogradilišta u Hrvatskoj, a sasvim je ekonomski nepismeno pretpostaviti da svi ti "mali dobavljači i kooperanti" isključivo ovise o brodogradilištima za koja se zna da su od 80-ih u krizi i bilo bi poslovno samoubojstvo temeljiti poslovanje isključivo na suradnji s brodogradilištima.

Ono što je najsmješnije od svega i po čemu je sasvim jasno da se radi o taktici zamućivanja vode je činjenica da su svi navedeni "podaci" preuzeti iz jednog teksta iz 2009. godine, objavljenom na portalu poslovni.hr.

Na kraju ostaje jedna obična činjenica, a to je da Uljanik nije državna kompanija nego je dominantno u privatnom vlasništvu, i to većinski malih dioničara. Sadašnji i bivši radnici Uljanika imaju 47% dionica. Ili kako je jedan od prosvjednika na Markovu trgu napisao na poleđinu majice: "Ne damo NAŠE brodogradilište!". Da, upravo tako, radi se o VAŠEM brodogradilištu, vi ste privatni vlasnici i država nema nikakvu obavezu da novcima poreznih obveznika subvencionira VAŠE gubitke.

Radnici Uljanika su dobili radničko dioničarstvo, prodavane su im dionice s povlaštenom cijenom umanjenom za 20% njene tržišne vrijednosti, i time su isključivo oni postali odgovorni za SVOJE vlasništvo. Bude li država subvencionirala Uljanik, neće više imati nikakav argument da odbije bilo koju drugu privatnu tvrtku kad zatraži istu subvenciju za sebe.