Najutjecajnije američke novine, koje se desetljećima predstavljaju kao mjerilo profesionalnog novinarstva, iako sve više funkcioniraju kao neslužbeno glasilo lijeve Demokratske stranke, završile su pred sudom. Ne zbog klevete - što im je najavio Izrael, nego zbog vlastitih dioničara.

State Board of Administration of Florida i National Center for Public Policy Research u srijedu su pred Vrhovnim sudom okruga New York podnijeli tužbu kojom od Upravnog odbora The New York Times Company traže interne zapise koje im tvrtka već četiri mjeseca odbija predati.

Većina traženih dokumenata odnosi se na izvještavanje o ratu Izraela i Hamasa.

Tužitelji tvrde da Times nije ispunio osnovnu obvezu prema čitateljima i vlasnicima: reći istinu i ispraviti se na vrijeme kada to ne učini. To nije obična politička svađa. Riječ je o dužnosti uprave prema svojim dioničarima.

Ako prestižni medij sustavno krši vlastite standarde, riskira reputaciju, tužbe i vrijednost dionica. Floridski mirovinski fond, koji drži oko 150 tisuća dionica Timesa vrijednih više od 12 milijuna dolara, to ne smatra apstraktnim problemom.

Zviždačica koju redakcija nije htjela čuti

Srž tužbe nije samo statistika ispravaka. Naslanja se na iskaz bivše zaposlenice, Židovke koja je gotovo deset godina radila na video-desku Timesa i otišla u ožujku 2026. Prema tužbi, između 2019. i odlaska najmanje 15 puta prijavila je antisemitizam i antiizraelsku pristranost: nadređenima, redakciji za standarde i ljudskim resursima. Sustav je, tvrdi, ostao gluhi. U ekskluzivnom razgovoru za The Free Press rekla je:

"Javnost zaslužuje jasniju sliku o tome kako Times proizvodi vijesti kad su u pitanju Židovi ili Izrael."

Zatražila je anonimnost zbog sigurnosti obitelji.

To je važnije od pojedinačne kolumne. Ako unutarnji kanali za pritužbe ne funkcioniraju, problem nije "pogreška u žurbi" nego kultura. Nakon 7. listopada 2023. to više nije akademska rasprava. Times je sam priznao da se u slučaju bolnice Al-Ahli preduboko oslonio na tvrdnje Hamasa.

Studija u Israel Affairs nabrojala je 72 objavljena ispravka izvještavanja o sukobu od listopada 2023. do lipnja 2024. Tužitelji tvrde da je većina tih pogrešaka favorizirala Hamas.

Kristofova kolumna i cijena "mišljenja"

U svibnju 2026. Nicholas Kristof objavio je kolumnu "The Silence That Meets the Rape of Palestinians" s tvrdnjama o raširenom seksualnom nasilju izraelskih čuvara i vojnika, uključujući optužbu da su psi korišteni za silovanje zatočenika. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nazvao je tekst jednom od "najodvratnijih i najiskrivljenijih laži" ikad objavljenih protiv Izraela i najavio defamacijsku tužbu.

Times je tekst branio kao "duboko izvještenu kolumnu mišljenja". Kasnije je izvršni urednik javno rekao da newsroom takav tekst ne bi pustio. To je točno problem: granica između vijesti, mišljenja i aktivizma u Timesu više nije jasna ni njima samima.

Florida je još u kolovozu, preko državnog odvjetnika Jamesa Uthmeiera, zatražila interne zapisnike odbora iz posljednjih šest godina. Times je to nazvao pokušajem zastrašivanja novinarstva zaštićenog Prvim amandmanom. To je djelomično točno, ali i djelomično izbjegavanje teme.

Prvi amandman štiti slobodu objave. Ne štiti upravu od pitanja dioničara smije li korporacija ignorirati vlastita pravila, vlastite ispravke i vlastite zaposlenike.

Traženje knjiga i zapisnika nije cenzura. Cenzura je kad država zabranjuje tekst. Ovdje dioničar pita je li odbor uopće nadzirao rizik koji sama tvrtka u izvješćima investitorima opisuje kao materijalan: percepciju da je novinarstvo nepouzdano ili pristrano.

Zašto je ovo važno i izvan Amerike

New York Times nije običan list. On postavlja dnevni red zapadnim redakcijama, uključujući europske i hrvatske. Kad takva kuća godinama ignorira unutarnje prijave o antisemitizmu, a zatim objavljuje tekstove koji Izraelu pripisuju zvjerstva bez čvrste potvrde, to nije samo američka medijska drama. To je mehanizam kojim se u javnom prostoru normalizira dvostruki standard: Hamasove tvrdnje dobivaju naslovnicu, izraelske korekcije fusnotu.

Liberalni argument ovdje nije da novine moraju biti proruske, proizraelske ili protivničke. Argument je da novine koje prodaju autoritet istine ne mogu istodobno biti ideološki ured i zatvorena korporacija. Tko traži povjerenje čitatelja, mora podnijeti i nadzor vlasnika.

Ako Times ima dokaze da su pritužbe zviždačice neosnovane, dokumenti to mogu pokazati. Ako ih nema, problem nije "napad na slobodu tiska" nego slom standarda u instituciji koja drugim institucijama neprestano predaje lekcije o transparentnosti.

Sud još nije odlučio hoće li Times morati otvoriti arhiv. Već sama tužba, međutim, ruši mit da je pristranost u izvještavanju o Izraelu tek osjećaj uvrijeđenih čitatelja. To je sada i korporativno, pravno i novinarsko pitanje. I to je, za list koji živi od kredibiliteta, opasnije od bilo koje kolumne.