"Ovogodišnji broj žrtava femicida ovog se vikenda popeo do stravične brojke 19", napisala je Ivanka Toma, ekstremno lijeva aktivistica, što ju automatski kvalificira za novinarku Jutarnjeg lista.

Femicid je prema novokomponovanoj zakonskoj definiciji (po zakonu koji su upravo feministice tražile) rodno uvjetovano ubojstvo bliske ženske osobe. Žrtva mora biti žena, a počinitelj mora biti njen partner (sadašnji ili bivši). U rijetkim slučajevima to može biti otac ili sin, ali većinom je riječ o partneru (suprugu ili dečku).

Dakle, nije svako ubojstvo ženske osobe automatski femicid.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u prvih 11 mjeseci ove godine dogodilo se 35 ubojstava, među kojima su 17 žrtava bile žene. Od toga je 10 žena ubijeno od strane njima bliskih muških osoba. U prosincu, do trenutka pisanja ovog članka, dogodila su se još tri femicida (Rom u Međimurju ubio sestru svoje supruge, mladić u Rijeci ubio svoju djevojku i muškarac u Bedekovčini svoju suprugu pa sebe). Tako dolazimo do brojke od 13 femicida u ovoj godini.

Kako je onda Toma došla do 19? Očito je pribrojala i slučaj iz Zagreba, kada je članica Radničke fronte i feministica mučki ubila svoju majku. Očito je dodala i slučaj ubojstva djevojčice koju je psihički bolesna majka bacila u Savu, i slučaj majke koja je s bebom skočila pod vlak itd. Sve to je pribrojala i pripisala tzv. "moliteljima". Oni su krivi.

Drugim riječima, Ivanka Toma laže i dezinformira javnost. Radi to svjesno i namjerno, što je jasno jer lako je mogla provjeriti te informacije, što je vjerojatno i učinila - to joj je posao, na kraju krajeva. Ali svejedno je odlučila namjerno ići s dezinformacijama jer broj 19 zvuči strašnije od broja 13.

Nedavno smo imali famozni slučaj s "časnom sestrom", kada su neki desni komentatori na društvenim mrežama ishitrili sa zaključkom da ju je napao "radni imigrant" i "musliman". Pokazalo se da se napad nije dogodio, a lijevi mediji su nakon toga proveli hajku na ljude koji su prvotnu dezinformaciju proširili. Tražili su kazneni progon zbog širenja mržnje. Policija je pod pritiskom medija reagirala i nekima od njih izdala prekršajni nalog zbog širenja dezinformacija.

Hoće li policija i sada reagirati, kada Toma i Jutarnji list šire očite dezinformacije s ciljem širenja mržnje? Pitanje je retoričko, svi znamo da neće. Zakoni koji se tiču dezinformacija i tzv. "mržnje" postoje radi ljevičara i služe samo za kažnjavanje govora koji se novinarima u mainstream medijima ne sviđa. To je "govor mržnje" - govor koji oni mrze. Smiješno je i postaviti pitanje zašto se isti zakoni i isti kriteriji ne odnose i na one koji su ih tražili, kad to nije njihov smisao.

Dakle, živimo u društvu s dvostrukim konotacijama, kriterijima i različitoj primjeni zakona s obzirom na to koju ideologiju šire akteri. Ako je riječ o ljevičarima, antifašistima, feministima - mogu doslovno pisati što hoće; mogu i lagati, izmišljati, širiti laži i mržnju poput Tome i ništa im neće biti. Ako, pak, ne pripadate tom ideološkom miljeu i niste im omiljeni - vrlo vjerojatno ćete nastradati. Navalit će vam policiju, pravosuđe, cijelu državu za vrat.

Da se razumijemo, ubojstvo je zločin. Svaki femicid je užasan i mora biti osuđen. Ali ovdje imamo problem gdje feministice od tog problema stvaraju nešto sasvim drugo - one u tome vide priliku za vlastitu promidžbu. Svaka feministica ima nekoga u koga će uprijeti prstom - Toma upire prstom u molitelje na trgu, Sanja Modrić na Telegramu okrivljuje dječake i traži da ih država uzme od roditelja kako bi ih "preodgojila", a Snježana Pavić okrivljuje "društvo" i načelnika Općine Bedekovčina.

Okrivljuju sve i svakoga osim samih počinitelja. Ako ih podsjetite da bi možda bilo bolje naučiti žene da mogu ostaviti nasilnika (jer često se dogodi da je počinitelj femicida već bio više puta prijavljen zbog nasilničkog ponašanja u obitelji), feministice će vas u pravilu optužiti da ste bezosjećajni i da svaljujete krivnju na žrtvu. Objasnit će vam da nije lako napustiti nasilnika jer su tu djeca i blabla.

Naravno da nije lako, ali feministički narativ ne pomaže. Svaki put kad kažu da žena ne može napustiti nasilnika, potiču novo nasilje i stvaraju nove potencijalne žrtve.

Druga stvar koju ovdje treba naglasiti, to je da Hrvatska po pitanju nasilja nad ženama nije ni približno najgora u Europskoj uniji. Dapače, Hrvatska je među zemljama s najmanje rodno utemeljenog nasilja, barem kad je riječ o istraživanjima koje je objavio Eurostat.

Prema tim podacima, udio žena koje su iskusile fizičko i/ili seksualno nasilje od strane muških partnera u Hrvatskoj je 12 posto dok je na razini Europske unije 18 posto. Samo Poljska, Portugal i Bugarska imaju manji udio od Hrvatske. Najveći udio žena koje su iskusile fizičko ili seksualno nasilje od strane partnera imaju Mađarska (41%), Rumunjska (38%), Finska (32%), Švedska (31%), Slovačka (30%) i Cipar (30%).

O rodno utemeljenom nasilju nad ženama i o femicidu svakako treba raspravljati i tražiti načine kako to zlo u budućnosti spriječiti. Ali baš zbog važnosti ovog društvenog problema bitno je u raspravama koristiti točne podatke, a ne služiti se dezinformacijama; bitno je koristiti razum i izbjegavati argumentaciju temeljenu na emocijama; bitno je ne pretvarati individualnu odgovornost u kolektivnu jer tako se aboliraju počinitelji.

Ukratko, treba sačuvati trijeznu i hladnu glavu.