"Zemlja bez prirodnih resursa, ali s dobro uređenim sustavom će gotovo uvijek biti bolja od zemlje s prirodnim resursima, ali loše uređenim sustavom", upozorava Magatte Wade, senegalska poduzetnica i aktivistica.

Ta misao precizno opisuje paradoks Hrvatske danas.

Hrvatska je, objektivno gledano, iznimno bogata zemlja. Ima obilje pitke vode, jedno od najčišćih mora u Europi, goleme šumske površine i plodno tlo koje može hraniti ne samo vlastito stanovništvo nego i izvoziti višak. To su resursi koje mnoge razvijene zemlje nemaju ili ih skupo nadoknađuju. Međutim, bogatstvo resursa ne jamči prosperitet. Ono što presuđuje jest način upravljanja tim bogatstvom, a upravo tu Hrvatska sustavno podbacuje.

Problem nije u nedostatku potencijala, nego u slabosti institucija, neodgovornosti upravljanja i izostanku političke odgovornosti. Umjesto da resursi budu temelj dugoročnog razvoja, oni često postaju plijen neefikasnog sustava i interesnih skupina. Posljednjih tjedana javnost je dobila još jedan slikovit primjer takvog upravljanja: slučajevi rasipanja javnog novca unutar sportskih saveza tijekom posljednjeg desetljeća. Skijaški savez bio je tek početak, nakon čega su se otvorila pitanja i oko drugih, poput Hrvatskog judo saveza.

Ovdje nije riječ samo o sportu. Riječ je o obrascu. Kako je moguće da se milijuni eura javnog novca "isisavaju" godinama, a da sustav ne reagira? Gdje su nadzorne institucije, gdje su mehanizmi kontrole, gdje je politička odgovornost? Još važnije, kakva je to država u kojoj takve pojave ne izazivaju trenutačne i ozbiljne posljedice?

Prečesto svjedočimo obrascu u kojem političari, suočeni s aferama, peru ruke poput Poncija Pilata. Nitko nije odgovoran, svi su "zatečeni", a sustav nastavlja funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo. Takva praksa nije samo moralno problematična, ona je i ekonomski pogubna.

Jer čak i najbogatije države imale bi ozbiljne probleme kada bi se javni novac trošio na način na koji se, prema dostupnim informacijama, troši u pojedinim domaćim institucijama i ministarstvima. Resursi nisu beskonačni, a povjerenje građana još je ograničenije.

Najveća šteta nije ni u izgubljenim milijunima, nego u poruci koja se šalje društvu. Što misli čovjek koji uredno plaća sve svoje obveze? Poduzetnik koji se bori s birokracijom ili pronalaskom poslova kako bi uprihodio dovoljno da može isplatiti plaće svojim zaposlenicima? Mladi čovjek koji razmišlja o ostanku u zemlji? Poruka je jasna i izrazito loša: pošten rad i odgovornost nisu jednako vrednovani kao "snalažljivost" unutar sustava.

Ako Hrvatska želi iskoristiti svoje prirodno bogatstvo, mora prvo urediti vlastiti sustav. To znači transparentnost, jasnu odgovornost, neovisne institucije i nultu toleranciju na zloupotrebu javnog novca. Bez toga, i najbogatiji resursi ostat će neiskorišteni ili, još gore, pretvoreni u izvor kontinuiranih gubitaka.

U suprotnom, potvrdit ćemo ono na što je Wade upozorila: nije presudno što imate, nego kako time upravljate. A Hrvatska si više ne može priuštiti luksuz lošeg upravljanja.