Javier Milei nije ovaj tjedan u New Yorku došao diplomatski šaputati. S govornice Opće skupštine UN-a argentinski je predsjednik ponovio ono što ta kuća najmanje želi čuti: da se organizacija koja se predstavlja kao čuvar ljudskih prava pretvorila u politički stroj koji sistematski glasuje protiv Izraela, šuti pred islamističkim terorom i pritom štiti krvave diktature.

"Navodni branitelji ljudskih prava sklonili su krvožedne diktature i režime koji kamenuju žene na ulicama. Sistematski su glasovali protiv Izraela, a ostajali nijemi pred islamskim terorizmom i genocidom nad kršćanima u Africi", rekao je Milei.

To nije usputna rečenica. To je dijagnoza institucije.

Garry Kasparov, koji diktature poznaje iznutra, nije trebao dugu analizu. "Iznošenje činjenica", napisao je komentirajući Mileijev govor. "Hladnoratovski UN imao je smisao: spriječiti otvoreni rat između SAD-a i SSSR-a. Posthladnoratovski UN, po vremenu koje troši, postoji da osuđuje Izrael i da prikriva zločine islamističkih država, grupa i ostalih diktatura."

To nije samo polemički dojam. To je institucionalni obrazac.

Birokracija koja više ne posreduje, nego propisuje

Milei je u istom govoru ponovio kritiku koju razvija već drugu godinu. Uspješan model UN-a, temeljen na suradnji suverenih država i "miru bez pobjede", zamijenjen je "modelom nadnacionalne vlade međunarodnih birokrata" koji svjetskim građanima žele nametnuti određeni način života. Od organizacije koja je trebala posredovati među jednakima, UN je postao tijelo koje državama i pojedincima govori što smiju raditi.

Zato je predložio reformu: središnja misija neka opet bude međunarodni mir i sigurnost; UN neka intervenira samo kad problem prelazi nacionalne kapacitete; pravila neka se pojednostave; rezultati neka budu mjerljivi.

To zvuči kao zdrav razum. U zgradi na East Riveru zvuči kao hereza.

Argentina se, rekao je, čvrsto svrstava uz Sjedinjene Američke Države i Izrael. Tražio je oslobađanje preostalih talaca u Gazi i pravdu za atentate na izraelsko veleposlanstvo i AMIA u Buenos Airesu. To nije slučajan paket. To je poruka da liberalna demokracija i židovska država nisu problem UN-a, nego ogledalo njegova neuspjeha.

Brojke koje ruše priču o univerzalnosti

Ako UN doista primjenjuje iste standarde na sve, brojke bi to morale pokazati. Ne pokazuju.

Prema podacima UN Watcha, Opća skupština UN-a od 2015. do 2025. usvojila je 173 osuđujuće rezolucije protiv Izraela. Kina: nula. Kuba: nula. Venezuela: nula. Pakistan: nula. Turska: nula. Katar: nula. Saudijska Arabija: nula. Hamas: nula.

Sirija je u tom razdoblju dobila 12, Sjeverna Koreja 10, Iran 10. Rusija, nakon invazije na Ukrajinu, 29. SAD 11. Jedina liberalna demokracija na Bliskom istoku dobiva više rezolucija nego ostatak svijeta zajedno.

Godina 2025. nije iznimka: 15 rezolucija protiv Izraela, 11 protiv svih ostalih zemalja. Godinu ranije odnos je bio 17 prema šest. To nije nadzor. To je opsesija.

Vijeće za ljudska prava još je oštrije. Od osnutka 2006. Izrael je meta više od stotinu osuđujućih rezolucija. Sirija je daleko druga, zatim Iran i Rusija. Kina i Kuba: nula. I to dok obje sjede u tom istom vijeću. Kuba je članica Vijeća za ljudska prava u nizu mandata, uključujući sadašnji. Kina također. Zemlje koje zatvaraju disidente, gase vjerske manjine i drže političke zatvorenike ne samo da izbjegavaju osudu, nego sudjeluju u pisanju pravila o ljudskim pravima.

Svaka sjednica Vijeća ima stalnu točku dnevnog reda - Item 7 - posvećenu isključivo Izraelu. Nijedna druga država na svijetu, ni Iran, ni Sjeverna Koreja, ni Rusija, nema vlastitu stalnu točku. Bivši glavni tajnik Ban Ki-moon to je još 2007. nazvao razočaravajućim izdvajanjem jedne zemlje. Institucija ju nije ukinula. Pretvorila ju je u ritual.

Kad univerzalni standardi vrijede samo za jednu zemlju, prestaju biti standardi. Postaju oružje.

Glavni tajnik koji "nije vidio" veće pokolje

Antonio Guterres, u svom ovotjednom, ujedno i oproštajnom govoru pred Općom skupštinom, nije ostavio sumnju što smatra središnjim zlom svoga mandata. Nakon 7. listopada, rekao je, uslijedio je "napad na Palestinke i Palestince u Gazi, s razmjerom ubijanja i razaranja kakav nisam vidio u svim godinama kao glavni tajnik".

To je izvanredna rečenica - ne zato što je rat u Gazi bezazlen, nego zato što je lažna kao usporedba.

Sudan je, po riječima samog UN-a, najveća humanitarna kriza na svijetu. Rat koji traje od 2023. raselio je oko 13 milijuna ljudi. Procjene poginulih kreću se od desetaka tisuća dokumentiranih smrti do stotina tisuća kad se uračunaju neizravne žrtve, glad i raspad zdravstva. UN je u kolovozu 2026. rekao da je broj mrtvih vjerojatno u stotinama tisuća. Guterres je Sudan samo usputno spomenuo. Superlativ - "za razliku od svega što sam vidio" - rezervirao je za Gazu.

U isto vrijeme traju ili su tek završili sukobi u dijelovima Konga, Etiopije i Jemena, s masovnim ubojstvima civila, silovanjima kao ratnim plijenom i raseljavanjem koje se mjeri milijunima. Ukrajina i dalje trpi rusku agresiju na suverenu državu. Ništa od toga nije dobilo stalnu točku dnevnog reda, ni godišnji paket od 15 rezolucija, ni ritualnu osudu kao jedinu liberalnu demokraciju u svojoj regiji.

UN nije slijep. UN bira što će vidjeti.

Zašto baš Izrael?

Odgovor nije misterij. Autoritarni blok - Kina, Kuba, Iran, Venezuela, veliki dio Islamske suradnje - ima brojčanu prednost u tijelima u kojima jedna zemlja ima jedan glas. Izrael je malen, zapadni, židovski i vojno uspješan. To ga čini savršenim metom: dovoljno vidljiv da se na njemu gradi moralni kapital, dovoljno izoliran da se na njemu ne riskira sukob s velikim silama.

Zato režimi koji kamenuju žene, zatvaraju homoseksualce, gase crkve i drže milijune u logorima mogu u Ženevi govoriti o aparthejdu. Zato se "genocid nad kršćanima u Africi", koji Milei izričito spominje, ne pretvara u specijalne sjednice i istražne komisije. Zato Hamas, koji namjerno ubija civile (uključujući palestinske) i skriva se iza njih, u rezolucijama ostaje skoro nevidljiv, dok se židovska država tretira kao trajni slučaj.

Milei je to rekao bez eufemizama. Kasparov je potvrdio da to nisu fraze nego opis institucije. Brojke UN Watcha, sastav Vijeća za ljudska prava i rječnik glavnog tajnika samo dokazuju da predsjednik Argentine nije pretjerao.

UN nije umro. UN je promijenio svrhu. Umjesto da sprječava ratove među silama, troši političku energiju na jednu demokraciju dok diktature sjede u odboru za ljudska prava i glasuju o moralu. To nije multilateralizam. To je licemjerje s pečatom.

A dok to traje, svaka nova rezolucija protiv Izraela nije dokaz principa. Dokaz je da princip više ne postoji.