Na krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici istodobno kruži tvrdnja da je Izrael znao za Hamasov napad 7. listopada i namjerno ga dopustio - a u radikalnijoj verziji, da ga je Mossad organizirao. Teorija se oslanja na stvarne činjenice, i to je razlog zašto je uporna. Ali ona ima dva problema.

Prvi je da je nespojiva s dokazima na koje se poziva. Drugi, i važniji, jest da ne bi ništa mijenjala ni kad bi bila točna.

Tri tvrdnje koje se namjerno miješaju

Cijela konstrukcija počiva na tome da se tri posve različite tvrdnje prikazuju kao jedna.

Prva: Izrael je katastrofalno zakazao. To nije teorija zavjere nego dokumentirana i priznata činjenica.

U travnju 2022. izraelska obavještajna služba došla je do Hamasova operativnog dokumenta od četrdesetak stranica, koji su nazvali "Jerihonski zid". U njemu je opisan upravo onakav napad kakav se dogodio: raketna paljba kojom se vojnike tjera u skloništa, dronovi za onesposobljavanje nadzorne opreme na ogradi, proboj na 60-ak mjesta, ulazak paraglajderima, motociklima i pješice, zauzimanje naselja i vojnih baza. Dokument je čak predviđao da će napad biti u subotu ili na židovski blagdan, kad je na granici manje vojnika.

Izraelska vojna i obavještajna vrhuška procijenila je da je plan ambiciozan i neizvediv.

Šestog srpnja 2023., tri mjeseca prije napada, iskusna analitičarka Jedinice 8200 upozorila je da Hamas izvodi vježbu koja se poklapa s tim planom gotovo potez po potez. Pukovnik u Gazanskoj diviziji odbacio je njezino upozorenje kao izmišljeni scenarij.

Promatračice na granici - tatzpitaniyot - mjesecima su prijavljivale neobične aktivnosti. Njihovi su izvještaji odbacivani kao vježbe. Velik dio njih poginuo je 7. listopada kad je njihova baza preplavljena.

Egipat je, prema vlastitim navodima, više puta upozoravao da se sprema nešto veliko.

A na granici s Gazom tog je jutra bilo oko 600 vojnika, dok je u isto vrijeme na Zapadnoj obali bilo oko 25 bojni.

U veljači 2025. izraelska vojska objavila je sažetak vlastite istrage i zaključila da je riječ o potpunom neuspjehu te da je vojska zakazala u svojoj zadaći zaštite civila. Načelnik Glavnog stožera preuzeo je odgovornost i podnio ostavku.

Druga: dio izraelskih žrtava toga dana ubile su izraelske snage. I to je dijelom dokumentirano. Haaretz je izvijestio o naredbama u duhu Hanibalove direktive, koja nalaže sprječavanje otmice pod svaku cijenu. Potvrđeni su slučajevi prijateljske vatre. Prema policijskom izvoru, borbeni helikopter koji je stigao nad festival kod Re'ima pucao je na napadače i pritom pogodio i posjetitelje.

To je težak skandal i zaslužuje istragu.

Treća: Izrael je napad namjerno dopustio, odnosno organizirao. Za to ne postoji ništa.

Zašto prve dvije tvrdnje pobijaju treću

Trik se sastoji u tome da se dokazi za prvu i drugu tvrdnju serviraju kao dokaz za treću. Ali oni to ne mogu biti, jer su s njom nespojivi.

Zamislite kako bi izgledala planirana operacija. Imala bi scenarij, kontrolirani opseg, unaprijed određene granice i mehanizam zaustavljanja.

A što pokazuje dokumentacija? Lanac zapovijedanja koji se raspao. Šesto vojnika koji su, kako je zaključeno u istrazi, improvizirali kako su stizali. Helikopter koji puca u gomilu jer posada ne razlikuje tko je tko. Baze koje padaju jedna za drugom. Dvanaest sati u kojima država nije kontrolirala vlastiti teritorij.

To nije operacija. To je slom.

Hanibalova direktiva, koju teoretičari navode kao najjači adut, zapravo je najjači dokaz protiv njih: ona se aktivira kad stvari izmaknu kontroli, a ne kad idu po planu. Njezina primjena 7. listopada dokazuje da nitko nije znao što se događa.

O naredbi da se napuste položaji

Ovu tvrdnju vrijedi izdvojiti jer se najčešće navodi.

Ono što jest dokumentirano: u mjesecima prije napada znatne su snage premještene s gazanske granice na Zapadnu obalu. To je bila politička i vojna odluka, utemeljena na procjeni da je Hamas odvraćen i zadovoljan upravljanjem Gazom, a da se pravi problem seli na sjever i u Judeju i Samariju. Ta je procjena bila pogrešna i ta je pogreška u središtu svake ozbiljne izraelske istrage.

Ono što nije dokumentirano: naredba izdana tog jutra kojom se vojnicima nalaže da napuste položaje.

Nijedna istraga - ni vojna, koja je prema sebi bila nemilosrdna, ni ona Šin Beta, ni izvještavanje Haaretza, Yneta i Yedioth Ahronota, oporbenih medija koji su objavili svaku najgoru pojedinost - nije utvrdila takvu naredbu. Tvrdnja kruži bez imena, datuma i jedinice.

Tko je navodi, treba reći tko ju je izdao i komu.

Zašto demokracija to ne može izvesti

Argument nije da su izraelski političari moralno bolji od drugih. Argument je mehanički.

Previše ljudi moralo bi znati. Izraelska vojska je vojska ročnika. Naredbu o stajanju i čekanju morali bi izvršiti 19-godišnjaci iz obveznog roka - mnogima od njih obitelji su živjele upravo u tim kibucima. Be'eri, Kfar Aza, Nir Oz i Nahal Oz nisu bili položaji nego domovi.

Izraelski mediji objavili su sve. Svaku razornu pojedinost - Jerihonski zid, odbačeno upozorenje analitičarke, Hanibalove naredbe, prijateljsku vatru - razotkrio je izraelski tisak, a ne protivnici Izraela. Zemlja u kojoj novine mogu objaviti da je vlastita vojska pucala po vlastitim civilima nije zemlja koja može sakriti organiziranu operaciju s 1.200 mrtvih svojih državljana.

I najjednostavnije: nijedna vlast to ne bi preživjela. Poginulo je oko 1.200 ljudi, a 252 su odvedena u Gazu. To je, mjereno udjelom u stanovništvu, višestruko veći gubitak nego što su SAD pretrpjele 11. rujna. Netanyahu se od toga politički nikad nije oporavio.

Tu je, doduše, i činjenica koju treba navesti jer ide protiv izraelske vlasti: gotovo tri godine kasnije državno istražno povjerenstvo još nije osnovano. Netanyahu ga odbija. To je stvaran skandal i o njemu treba pisati.

Ali ono dokazuje politiku samoodržanja u aferi nesposobnosti, a ne skrivanje urote. Vlada koja je napad organizirala imala bi neusporedivo veće izlaganje od vlade koja ga je prespavala - i trebala bi stotine suučesnika.

Prepoznatljiv obrazac

Vrijedi primijetiti tko tu teoriju širi i što još tvrdi.

Isti krugovi Židovima pripisuju i 11. rujna, i upade migranata u Ceutu, i financijske krize, i ratove, i u pravilu sve što se u svijetu dogodi.

To je dijagnostički znak i jednostavan je. Teorija koja objašnjava sve ne objašnjava ništa. Kad se krivac ne mijenja, nego se mijenja samo događaj, onda to nije zaključak izveden iz dokaza nego zaključak kojem se dokazi naknadno traže.

A kad se ista konstrukcija prodaje istodobno na krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici, s identičnim sadržajem i različitim rječnikom, pitanje nije koja je od njih u pravu. Pitanje je što im je zajedničko.

A sada glavna stvar

Pretpostavimo, radi argumenta, da su u pravu. Pretpostavimo da je Izrael znao, da je sve vidio i da je svjesno pustio.

Što iz toga slijedi?

Prema logici te teorije, slijedi da Hamas nije odgovoran. Da je 7. listopada zapravo izraelski zločin. Da ono što se dogodilo u Be'eriju i na festivalu kod Re'ima treba knjižiti na tuđi račun.

To je neslijed tako osnovan da ga je gotovo neugodno raščlanjivati, ali raščlanimo ga.

Moralna odgovornost za čin leži na onome tko ga je počinio. Nemar ili čak zlonamjeran propust da se zločin spriječi stvara odgovornost uz počiniteljevu, nikad umjesto nje. To je u pravu elementarno: čuvar koji ostavi otvorena vrata odgovara za nemar, a pljačkaši su i dalje pljačkaši. Ako je čuvar bio dogovoren, on je suučesnik - a pljačkaši su i dalje pljačkaši.

Ono što su ljudi koji su toga jutra ušli u Izrael radili sljedećih 12 sati, radili su vlastitim rukama, sat za satom, pri svakom pojedinom izboru. Nitko ih nije natjerao.

Odsutnost vojnika stvara priliku, ne naredbu. A priliku za ubijanje iskoristit će samo onaj tko želi ubijati.

Zamislite da vam netko kaže da danas možete ubiti koga god želite bez posljedica. Biste li izašli na ulicu i pucali u prolaznike? Odgovor na to pitanje govori nešto o čovjeku, a ništa o dopuštenju.

I tu je ona poanta koju bi zagovornici te teorije trebali promisliti. Ona je, ako išta, uvredljivija za Palestince nego za Izraelce. Jer Hamasu oduzima svaku sposobnost djelovanja - pretvara ga u oruđe Mossada, u organizaciju koja ništa ne može sama ni smisliti ni izvesti. To je ista ona pokroviteljska pretpostavka kojom su kolonijalne sile nekoć objašnjavale pobune, samo preodjevena u solidarnost.

Što ostaje

Dvije stvari, i treba ih držati odvojeno.

Izrael duguje odgovornost za 7. listopada, a to je nije isporučio. Plan je postojao u ladici više od godinu dana. Upozorenje analitičarke odbacio je pukovnik. Promatračice su prijavljivale i bile ignorirane pa ubijene. Granica je bila gotovo prazna. Vlastita vojska priznala je potpuni neuspjeh, a državno istražno povjerenstvo gotovo tri godine kasnije ne postoji.

Tražiti taj račun legitimno je i nužno.

Ali tražiti račun za propust upravo je suprotno od pravdanja napada. Teorija zavjere ne traži odgovornost. Ona pokušava oprati pokolj.

Ona uzima dokumentirani neuspjeh jedne države i njime briše djela ljudi koji su to iskoristili - a zatim, slučajno ili ne, istu optuženu stranu tereti i za 11. rujna, i za Ceutu, i za sve ostalo.

Rasprava o tome što je Izrael radio u Gazi nakon 7. listopada zasebna je i teška, a ovaj tekst o njoj ne govori ništa. Ali ona se mora voditi o tome što se dogodilo poslije - a ne tako da se izbriše ono što se dogodilo tog jutra.

Jer i da je ograda bila otvorena namjerno, kroz nju su prošli ljudi koji su odlučili što će raditi s druge strane.