U srijedu je na Drugom programu prikazan dokumentarac "Argentina prema Mileiju". HRT ga je najavio ovako: "Javier Milei nesumnjivo je jedan od najomraženijih političara na svijetu i novo lice populizma."




Nije to rekao sugovornik u filmu. Nije to citat kritičara. To je, u prvom licu, napisala javna televizija koju plaćate prisilno - i to prije nego što ste film uopće pogledali.

Dokaz je HRT-ova vlastita najava

Ne treba gledati film da bi se vidio problem. Dovoljna je stranica kojom ga je HRT predstavio.

Tri rečenice odatle vrijedi raščlaniti.

"Nesumnjivo jedan od najomraženijih političara na svijetu." Riječ nesumnjivo znači da je stvar utvrđena i da rasprave nema. Provjerimo. Mileijeva potpora krajem rujna 2026. kreće se između 35,2 posto (Zentrix) i 38,1 posto (AtlasIntel). Donaldu Trumpu je 5. listopada Reuters/Ipsos izmjerio 32 posto, AP-NORC 1. listopada 31.

Dakle predsjednik kojeg HRT proglašava jednim od najomraženijih na svijetu trenutno stoji bolje od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Osim toga, Milei po anketama potpore birača u vlastitim zemljama stoji bolje i od njemačkog kancelara, francuskog predsjednika, španjolskog premijera, britanskog premijera - odnosno, bolje od skoro svih lidera u slobodnom svijetu. Kako onda može biti "jedan od najomraženijih"? Bilo bi dobro da netko s HRT-a objasni takvu formulaciju.

"Kao i većina bogatih, argentinski poduzetnik Mariano La Torre oduševljen je..." Ovo je sociološka generalizacija iznesena kao činjenica, a dokaz je jedan čovjek. Pokušajte istu konstrukciju primijeniti na bilo koju drugu skupinu i zamislite bi li prošla lekturu.

"Film donosi stvarnu sliku Mileijeve ultraliberalne Argentine." Ovo je najteže. HRT ne kaže da film nudi jedno gledište. Kaže da donosi stvarnu sliku - i time se, u vlastitom glasu, stavlja iza teze filma.

Casting kao argument

Pogledajte tko u filmu govori, prema HRT-ovu vlastitom sažetku.

Milei ima jednog zagovornika: poduzetnika koji se vraća iz Osla, prikazanog kao predstavnika bogatih.

Protiv njega govore: Turky, otpušteni državni službenik s majkom invalidom; Ruben, 77-godišnjak koji se morao vratiti na posao; novinar koji objašnjava mesijanstvo i klonirane pse; pripadnik starosjedilačkog naroda kojem buldožeri uništavaju šumu.

To nije uzorak. To je scenarij.

Primijetite tko u tom rasporedu ne postoji: nijedan čovjek koji je izašao iz siromaštva. A takvih je, po argentinskoj službenoj statistici, između kraja 2023. i kraja 2025. bilo više milijuna - stopa siromaštva pala je s 41,7 na 28,2 posto. Mogli su naći bilo koga od njih. Nisu tražili.

Film ne preživljava sudar sa stvarnim podacima

Teza glasi: Mileija podupiru bogati.

Pa provjerimo koliko je u Argentini bogatih.

Na predsjedničkim izborima 2023. Milei je dobio preko 14 milijuna glasova - najveći apsolutni broj glasova za nekog kandidata u argentinskoj povijesti.

Na parlamentarnim izborima 26. listopada 2025. njegova La Libertad Avanza osvojila je 40,84 posto glasova za zastupnike, naspram 31,64 za peronizam. Pobijedila je u 15 od 24 izborne jedinice. Bila je to prva pobjeda vladajuće stranke na međuizborima u Argentini od 2017. A dogodila se nakon dvije godine fiskalne štednje, usred pada pezosa, uz korupcijski skandal u Agenciji za osobe s invaliditetom koji je zahvatio predsjednikovu sestru.

Dakle: ili je 41 posto Argentinaca bogato ili teza iz dokumentarca ne vrijedi.

Film tu brojku ne spominje. HRT-ova najava također ne.

A sada ono najgore za film

Ovo je dio koji bi autore i HRT trebao najviše pogoditi, jer nije ideološki nego zanatski.

Protiv Mileija doista postoje razorni podaci - samo ih film nije upotrijebio.

Argentinski državni zavod za statistiku objavio je 24. rujna, dakle dva tjedna prije emitiranja, da je siromaštvo u prvoj polovici 2026. poraslo s 28,2 na 32,3 posto. Ekstremno siromaštvo sa 6,3 na 7,5. Ispod granice siromaštva je 9,7 milijuna ljudi. Nezaposlenost je u drugom tromjesečju dosegla 7,9 posto, najviše od 2021. Dohodak po članu kućanstva porastao je 11,5 posto, a košarica kojom se mjeri granica siromaštva gotovo 20. Katoličko sveučilište projicira 35 posto do prosinca.

To je ozbiljna, mjerljiva, službena optužnica protiv ekonomske politike koju film navodno kritizira.

Film je umjesto toga ponudio klonirane pse.

Kad raspolažeš podacima državnog statističkog ureda, a biraš anegdotu o psu koji je reinkarnacija i povezuje predsjednika s Bogom, nisi napravio istraživačko novinarstvo nego portret luđaka. Propaganda je ovdje usput i loše novinarstvo, jer je posegnula za karikaturom dok joj je dokaz ležao na stolu.

Što javna televizija smije, a što ne smije

Da ne bude nesporazuma: HRT je smio prikazati taj film. Autorski dokumentarac s jasnim stavom legitiman je žanr i javni servis bi ih trebao prikazivati više, ne manje. Pitanje deforestacije Gran Chaca i litijskih koncesija ozbiljna je tema i nije ju izmislila ljevica.

Tri stvari HRT nije smio.

Prvo, ne smije preuzeti tezu filma u vlastito ime. Razlika između "autor tvrdi da je Milei omražen" i "Milei nesumnjivo jest omražen" nije stilska nego uređivačka. Prvo je opis sadržaja, drugo je stav kuće.

Drugo, ne smije autorski film proglasiti "stvarnom slikom". Time od gledatelja oduzima ono jedino što mu javni servis duguje - mogućnost da sam prosudi.

Treće, ne smije ga pustiti bez protuteže. Test nije je li film bio uravnotežen; autorski filmovi nisu i ne moraju biti. Test je je li program bio uravnotežen. Je li HRT u razumnom roku prikazao ijedan film, emisiju ili razgovor koji argentinski eksperiment predstavlja s druge strane? Nije.

BBC taj problem rješava banalno jednostavno: autorski filmovi idu u zasebnu programsku nišu, označeni su kao autorski pogled, najava ne presuđuje, a za sporne teme postoji protuprogram. To nije skupo i ne traži nikakvu ideološku revoluciju. Traži jednu rečenicu u najavi i jedan termin u shemi.

Zašto je to pitanje vlasništva, a ne ukusa

I tu je jedina stvar koju doista treba izgovoriti glasno.

Da je ovo prikazala komercijalna televizija, ne bi bilo priče. Privatni medij ima uređivačku politiku, tko je ne voli ne gleda ga, i to je kraj.

HRT se ne financira tako. Financira se pristojbom koju plaćate bez obzira gledate li ga. Nemate izlaz, nemate izbor dobavljača i ne možete otkazati pretplatu u znak neslaganja.

Kad vas država prisili da nešto platite, ono što za taj novac dobijete prestaje biti pitanje ukusa i postaje pitanje prava. Prisilno financirana institucija duguje svim svojim platišama istu uslugu - a dio tih platiša misli da je argentinski eksperiment najzanimljivija ekonomska politika u desetljeću, i nisu ništa manje obveznici od onih koji misle suprotno.

Prigovor, dakle, nije što je HRT prikazao film kritičan prema Mileiju. Prigovor je što vam je HRT, prije nego što ste ga pogledali, u vlastitom glasu rekao što trebate zaključiti - i naplatio vam to unaprijed.

Za film je odgovoran njegov autor. Za prikazivanje na HRT-u odgovoran je Goran Brozović. Za rečenicu "nesumnjivo jedan od najomraženijih političara na svijetu" odgovoran je HRT.