Kada bi postojala neka nadnaravna sila ili futuristička naprava koja bi bilježila svako izgovaranje uvrede „Puši kurac!“ ili nekog prostačkog ekvivalenta tipa „Jebem ti mater!“, pa se te ljude pritvaralo zbog kršenja javnog reda i mira, ubrzo bi se cijela naša nacija, osim možda pokoje časne sestre, našla u zatvoru. Dakle, tvrdnja kako je psovanje bilo koga na bilo kakav način vrijedno zatvora doista je najgora nacistička opačina i svi koji je zagovaraju su mali, nerealizirani Hitleri. A sad reductio-ad-Hitlerumirajte do mile volje.

Psovanje državnih dužnosnika nije veći, nego manji krimen od psovanja susjeda, kolege ili prijatelja. Zato što se u civiliziranim državama podrazumijeva da su oni tu da nam služe, a ne da im se klanjamo kao svetim kravama. Kao takvi, podložni su kritici, pa i uvredama. Naravno, njima ostaje mogućnost da se privatno sudski obrane od kleveta i uvreda. Ali to nema nikakve veze s ovim policijskim uhićivanjem po službenoj dužnosti.

Tvrdnja kako će državna, policijska i pravosudna sila spriječiti vrijeđanje bilo koga, a posebno državnih dužnosnika i da je potrebno napokon nešto učiniti da se kazni počinitelje tih „grozota“, doista je komična. Imali smo jugoslavenski, socijalistički, totalitarni mrak s verbalnim deliktom koji je kažnjavao pričanje viceva o Titu, pijano pjevanje Vile Velebita, vrijeđanje „krive“ nacije ili skandiranje „Sretan vam Uskrs“ na nogometnim ili košarkaškim utakmicama. Kao što svi vrlo dobro znamo, rezultat nakon 45 godina nikako nije iskorjenjivanje međunacionalne mržnje, rezultat je nacionalizam kao dominantna ideologija. Tako će i ovdje krajnji rezultat zapravo biti veća, a nikako manja netrpeljivost. Pravo rješenje je vladavina prava koja eliminira uzroke, a ne posljedice.

Priča kako se navijačkim skupinama ovako mora stati na kraj također je rezultat pamćenja, a rekao bih i inteligencije zlatne ribice. Upravo su navijačke skupine već dobrih 30 godina na udaru zbog verbalnog delikta i političkog progona. U Jugoslaviji zbog nacionalističkih i antikomunističkih parola, 90-ih radi puke borbe za pravo da se njihov nogometni klub zove kako to žele navijači, a ne Franjo Tuđman, a zadnjih desetljeća radi borbe protiv notornih kriminalaca koji su ovladali hrvatskim nogometom dok imaju i debelo zaleđe u političkim strukturama. Navijači su kod nas ono što su u normalnim nacijama studenti, intelektualci, novinari, umjetnici...Udar na slobodu govora navijača alarm je za uzbunu pred puzajućom diktaturom koja će pogoditi i vas, a ne samo nogometne navijače.

Svatko tko na bilo koji način pokušava spriječiti nečiju slobodu da nešto kaže, kritizira, politički se izrazi, pa i vrijeđa, riskira da sutra to isto bude onemogućeno njemu. Sloboda govora nije sloboda koju dozvoljavate nekom s kime se slažete, već sloboda koju dozvoljavate onima s kojima se ne slažete. Sutra će oni isto tako odlučivati o vašoj slobodi govora. Društvo poput našega, a znamo da je u SR Hrvatskoj oko 100.000 ljudi bilo osuđeno radi verbalnog delikta i delikta mišljenja, trebalo bi biti posebno osjetljivo na slobodu govora. Događa se upravo suprotno, politička i krimi oligarhija preko prijateljskih medija nameće nam priču o tome kako je krajnje vrijeme za konačni obračun s „vrijeđateljima lika i djela“. Zvuči poznato?