Postoje trenuci u kojima politička retorika prestaje biti stvar ideologije, a postaje test elementarne dosljednosti. Odnos velikog dijela hrvatske ljevice prema venezuelanskom režimu Nicolása Madura upravo je takav test, i to test koji je ljevica već odavno pala. Venezuela nije “nesavršena demokracija”. Venezuela je danas klasični autoritarni režim. Politički zatvorenici, gušenje medija, montirani sudski procesi, zabrana oporbe, prisilne emigracije milijuna ljudi, urušena ekonomija i militarizirana vlast realnost su nekad 4. najbogatije zemlje na svijetu. I upravo tu počinje paradoks.

Sloboda kao pozornica za opravdavanje neslobode

U europskim, pa tako i hrvatskim demokracijama dio ljevice koristi slobodu govora kako bi relativizirali političke zatvore u Venezueli, opravdavali cenzuru kao "obranu revolucije", opisivali diktatorsku vlast kao "demokratski izbor naroda", krivnju za kolaps države prebacivali isključivo na "vanjske neprijatelje". To je školski primjer onoga što sociolozi nazivaju luksuznim uvjerenjima. Stavovi koje možeš izgovarati samo zato što živiš u sustavu koji ih tolerira, iz udobnosti svog kauča, ali koji bi te, paradoksalno, zatvorio da ih izgovoriš tamo gdje ih braniš. Drugim riječima, sloboda se koristi kao megafon za sustave koji slobodu ne priznaju.

Autoritarna romantizacija

Narativ o Venezueli u lijevim krugovima gotovo je uvijek emocionalan, mitološki i selektivan. "Tamo je barem bilo dostojanstva", "To je borba protiv imperijalizma", "Narod je bio suveren"... Stvarna Venezuela s političkim zatvorenicima, gladnim stanovništvom i milijunima izbjeglica ne uklapa se u taj mit i zato se sustavno to briše, ili barem pokušava izbrisati u javnom eteru. Ne brani se država. Brani se projekcija. To je ono što politolozi zovu autoritarna romantizacija, idealiziranje represije jer nikada nisi morao živjeti pod njom.

Reakcije na vrhunsku akciju američkog Delta Forca su očekivane

Reakcije, narativi i poruke progresivne ljevice u Hrvatskoj na temelju dosadašnjeg obrasca, povodom vrhunske akcije američkog Delta Forca bile su gotovo predvidljive, a nerijetko identične čak i Hamasovim. Ovih dana slušamo kako svjedočimo političkom progonu, imperijalnoj zavjeri, napadom na suverenitet, lovu na vještice, prestanku postojanja međunarodnog prava - ali to nije samo obrambeni refleks jedne ideologije, to je trenutak potpune moralne inverzije, trenutak u kojem ljevica otvoreno staje na stranu režima koji zabranjuje opoziciju, zatvara novinare, koristi vojsku protiv vlastitog naroda, kriminalizira drukčije mišljenje. U tom trenutku prestaje svaka priča o "progresivnosti", a ostaje samo apologija autoritarizma.

Linija razdvajanja

Iz liberalne perspektive linija je jednostavna i neideološka. Ili braniš prava pojedinca ili braniš moć države nad pojedincem, sve ostalo su racionalizacije. Ne možeš biti "za slobodu" i istovremeno relativizirati političke zatvore. Ne možeš biti "za prava" i istovremeno opravdavati cenzuru. Ne možeš biti "antifašist" i istovremeno braniti diktaturu, samo zato što je "naših boja".

Odnos hrvatske ljevice prema Venezueli otkriva neugodnu istinu

Odnos hrvatske ljevice prema Venezueli već je razotkrio jednu neugodnu istinu. Problem nije u nedostatku informacija, problem je u spremnosti da se autoritarizam oprosti ako dolazi s “pravim” zastavama.

I zato, tko god stane na stranu Madura više ne govori o progresivnosti, već o sebi.