Švicarski birači u nedjelju su, prema prvim projekcijama, velikom većinom odbacili inicijativu kojom se u Ustav željela uklesati rigidna definicija "vječne i oružane" neutralnosti. Riječ je o još jednom porazu populističke desnice u zemlji koja već dva stoljeća pokazuje da sloboda, trgovina i razboritost mogu nadživjeti ideološke dogme.

Predloženi tekst, službeno nazvan "Očuvanje švicarske neutralnosti", zahtijevao je da Švicarska ne smije pristupati vojnim ili obrambenim savezima niti s njima surađivati osim u slučaju napada ili neposredne prijetnje, da ne smije sudjelovati u sukobima trećih država te da ne smije uvoditi sankcije zaraćenim stranama osim onih koje odobri Vijeće sigurnosti UN-a.

Neutralnost bi se ustavno definirala kao "vječna i oružana", a zemlja bi je trebala koristiti prije svega kao instrument posredovanja.

Inicijativu je pokrenula suverenistička udruga Pro Schweiz, nasljednica stare AUNS-ove kampanje protiv EU-a, uz odlučujuću ulogu bivšeg saveznog vijećnika i milijardera Christopha Blochera. Potpisi su predani 2024., a političku potporu dala je jedino Švicarska narodna stranka (SVP - konzervativci), najjača parlamentarna stranka. Povod je bio švicarsko prihvaćanje europskih sankcija Rusiji nakon invazije na Ukrajinu 2022. Blocher i njegovi saveznici tvrde da je Bern tada prestao biti neutralan i da je "fleksibilna neutralnost" zapravo odsustvo neutralnosti. Moskva je inicijativu otvoreno podržala.

Argumenti zagovornika nisu bili bez unutarnje logike. Neutralnost je Švicarskoj od 1815. donijela mir, ugled i prostor za trgovinu sa svima. Ako mala država počne birati strane u velikim sukobima, gubi vjerodostojnost posrednika i riskira da je netko tretira kao neprijatelja. UN-ove sankcije kao jedini dopušteni izuzetak trebale su, prema njima, spriječiti da se Bern pretvori u produženu ruku Bruxellesa ili Washingtona.

Dio pacifističke ljevice također je simpatizirao ideju da se zemlja drži podalje od svih vojnih saveza.

Problem je što bi taj recept u praksi pretvorio neutralnost iz instrumenta u fetiš. Vijeće sigurnosti UN-a, u kojem Rusija ima veto, neće sankcionirati Rusiju. Suradnja s NATO-om u obuci, kibernetičkoj obrani ili protuzračnoj zaštiti bila bi zabranjena sve dok ne padne prva raketa na švicarski teritorij. To nije oprez. To bi bila samonametnuta paraliza.

Protiv inicijative bili su Savezno vijeće, većina u parlamentu i gotovo cijeli politički establišment: socijaldemokrati, Zelena liberalna stranka, Zelena stranka, Centar i, što je za klasične liberale najvažnije, FDP. Jedina parlamentarna stranka koja je stala uz Blochera bio je konzervativni SVP.

Stav FDP-a bio je jasan i dosljedan. Neutralnost nije sveta krava ni identitetska relikvija. Ona je sredstvo kojim mala, otvorena i trgovinski orijentirana zemlja štiti svoju slobodu, sigurnost i prosperitet.

"Naša neutralnost funkcionira. Ne moramo je mijenjati", rekao je savezni vijećnik Ignazio Cassis, član FDP-a. Stranka je upozorila da bi ustavno betoniranje vanjske politike smanjilo manevarski prostor upravo onda kada ga treba više, ugrozilo obrambenu industriju o kojoj ovisi oružana neutralnost i izoliralo Švicarsku od partnera s kojima dijeli slobodno tržište i vladavinu prava.

U jednom priopćenju FDP je inicijativu nazvao i "pro-putinovskom", što je grubo, ali nije bilo posve bez osnova: rigidno pravilo koje sprječava sankcije agresoru automatski privilegira onoga tko može blokirati UN.

Iz perspektive klasičnog liberalizma, švicarski ishod je zdrav. Država postoji da štiti život, slobodu i vlasništvo svojih građana, a ne da izvodi ritual čistoće pred poviješću.

Neutralnost je Švicarsku spasila u 20. stoljeću zato što je bila prilagodljiva, a ne zato što je bila dogmatska. Oružana neutralnost ima smisla ako zemlja može održati vjerodostojnu obranu i ako može razlikovati napadača od napadnutog.

Sankcije nisu rat. One su, kada su ciljane i kada ih uvodi slobodan svijet protiv osvajača, još uvijek manje zlo od slanja vojnika. Zabraniti ih unaprijed, osim ako to ne odobri tijelo u kojem sjede autokrati, znači predati moralni i politički kompas instituciji koja je već davno prestala biti čuvar mira.

Nije riječ ni o tome da Švicarska treba ući u NATO. Liberalni argument nije za kolektivnu sigurnost po svaku cijenu, nego protiv ustavnog okova koji budućim vladama i građanima oduzima pravo da procjenjuju stvarnost. Vanjska politika nije pogodna za vječne formule. Svijet se mijenja. Tiranije se ne mijenjaju. Pravilo koje u ime "vječne" neutralnosti sprječava slobodnu zemlju da ekonomski kazni agresora, zapravo slabi slobodu.

Švicarci nisu glasali protiv neutralnosti. Glasali su protiv pretvaranja uspješnog instituta u ideološki totem. To je razlika između zrele liberalne politike i populizma koji slobodu brka s izolacijom. U zemlji u kojoj građani više puta godišnje odlučuju o konkretnim pitanjima, većina je još jednom pokazala da cijeni institucije koje rade, a ne one koje zvuče čisto.

Za Hrvatsku, koja često oscilira između sentimentalnog neutralizma i slijepog oslanjanja na saveze, to je korisna lekcija: sloboda se ne brani formulama nego sposobnošću da se razlikuje prijatelj od neprijatelja slobode.