Vlada ponovno poseže za porezom na ekstraprofit. Ta riječ - "ponovno" - nije nevažna, jer mjera koja se predstavlja kao izvanredna i jednokratna upravo se time razotkriva: postaje navika.

A navika je opasna, jer ono što se jednom uvede "samo za ovu godinu" sutra postaje stalni alat kojim država, kad joj zatreba novac, posegne za onima koji su te godine dobro poslovali. Ovaj put porez se prodaje pod zastavom borbe protiv inflacije. Problem je što će, pažljivo li se pogleda, učiniti upravo suprotno od obećanog.

Što se zapravo uvodi?

Model je sljedeći: tvrtkama čija dobit, odnosno profitna marža u 2026. premaši prosjek iz razdoblja 2023.–2025. za više od dopuštenog odstupanja, na taj se "višak" - povrh redovnog poreza na dobit od 18 posto - obračunava dodatna stopa od 50 posto. Cilja se na srednje i velike tvrtke, a izvoznici koji većinu prihoda ostvaruju u inozemstvu izuzeti su.

U javnosti se kao glavne mete spominju banke, teleoperateri i veliki trgovački lanci.

Zvuči pravedno samo dok ne pomislite tko su zapravo banke i teleoperateri u jednom gospodarstvu. To nisu izolirani "profiteri" sa strane — to je infrastruktura kroz koju prolazi sve ostalo.

Lijek koji hrani bolest

Tu je prva i najveća proturječnost. Veliki obveznici ovog poreza - banke i teleoperateri - imaju nešto što obični obrtnik nema: tržišnu moć da novi trošak prevale na korisnike. Banka će ga ugraditi u naknade, marže i kamatne raspone; teleoperater u cijenu paketa. A kroz banke i telekomunikacije posluje doslovno svatko: svaki obrt, svaka tvrtka, svako kućanstvo.

Kad poskupi bankarska usluga, poskupi ulazni trošak cijelog gospodarstva, a taj se trošak dalje prelijeva u cijene svega - od kruha do najma.

Drugim riječima, porez zamišljen da sruši inflaciju djeluje kao novi porez na transakcije i komunikacije koji se razlije po cijelom lancu cijena. Država uzme od banke, banka uzme od poduzetnika i građanina. Poduzetnik to mora, ako mu stanje na tržištu dopušta, prenijeti kroz povišenje svojih cijena na svoje kupce. Ako to ne može, mora smanjiti svoje troškove, što može značiti smanjenje radničkih plaća ili otpuštanje dijela radnika, a u krajnjem slučaju i zatvaranje biznisa.

Na kraju "ekstraprofit" nije platio onaj kome je porez namijenjen, nego onaj koga se navodno štitilo.

Manje ulaganja, manje konkurencije - što dovodi do rasta cijena

Inflaciju dugoročno ruši samo jedno: više robe, usluga i konkurencije. A porez na uspjeh radi suprotno. Kapital je pokretljiv i bježi od nepredvidivosti. Kada investitor vidi da se u nekoj zemlji iznadprosječna dobit naknadno kažnjava posebnom stopom, on tu zemlju upiše kao rizičnu i svoj novac odnese drugamo.

Manje ulaganja znači manje novih pogona, manje novih igrača, manje konkurencije postojećima.

A baš je konkurencija prirodni neprijatelj visokih cijena. Porez na ekstraprofit zapravo štiti uhodane velike igrače: tko će ulaziti na tržište i pritiskati cijene naniže ako zna da će, uspije li, biti dočekan kaznenom stopom?

Tako mjera koja se prodaje kao udarac na "profitere" učvršćuje upravo njihovu poziciju, a građaninu uskraćuje jedinu stvar koja bi mu doista snizila račune - više ponuđača koji se međusobno bore za njega.

Pogrešna dijagnoza

U pozadini svega leži pogrešna dijagnoza. Inflacija nije nastala zato što su poduzetnici odjednom postali pohlepni; ona je u prvom redu monetarna i fiskalna pojava - posljedica viška novca i potražnje, a u hrvatskom slučaju i ustrajnog rasta državne potrošnje. Kako je to nobelovac Milton Friedman slikovito objasnio, tražiti uzrok inflacije u dobiti tvrtki jednako je kao kriviti termometar za povišenu temperaturu.

Tu je i tehnički problem definicije. "Prekomjerna" dobit mjeri se u odnosu na trogodišnji prosjek, ali viša nominalna dobit u inflatornom razdoblju često je samo to - nominalna. Kad sve cijene rastu, rastu i prihodi i dobit, a da realno poduzeće nije zaradilo ništa više.

Usto, skok dobiti zna biti jednokratan: znakovito je da je nedavni rast dobiti hrvatskih banaka dobrim dijelom posljedica jedne jedine transakcije, prodaje vlasničkog udjela, a ne nekakvog "profiterstva" na štetu građana. Porez koji ne razlikuje stvarni višak od inflatorne i jednokratne iluzije nije precizan instrument — to je sječa nasumce.

Račun koji na kraju plaćaju građani

Postoji i uvjerenje da porez na korporacije pogađa neke daleke, bezimene vlasnike. Ne pogađa. Dionice banaka i teleoperatera u velikoj su mjeri u rukama mirovinskih fondova - dakle, u rukama budućih hrvatskih umirovljenika kroz obvezni drugi stup. Niža dobit znači niže dividende i slabiji prinos upravo na ta sredstva.

Račun, kao i uvijek, na kraju stiže građaninu: kao korisniku kroz cijene, kao štediši kroz prinose, kao zaposleniku kroz izostala ulaganja.

Najveća šteta pritom je nevidljiva i dugoročna: gubitak povjerenja. Zemlja koja "privremeno" i "izvanredno" mijenja porezna pravila usred godine šalje investitoru poruku da pravila nisu sigurna. Bez sigurnih pravila nema dugoročnog kapitala, a bez kapitala nema rasta koji bi jedini doista digao standard.

Što pokazuju primjeri iz svijeta

Ovo nije samo teorija. Postoje jasni primjeri iz prakse. Britanija je 2022. uvela porez na izvanrednu dobit energetike i postupno ga dizala dok ukupno opterećenje nije doseglo oko 78 posto, čime je Sjeverno more postalo jedno od najskupljih područja za poslovanje na svijetu.

Posljedica: ulaganja su pobjegla, najveći proizvođač javno je izjavio da mu je porez gotovo izbrisao dobit te je smanjio ulaganja i otpustio radnike, domaća je proizvodnja u pet godina pala oko 40 posto, a analitičari procjenjuju da će država zbog pada aktivnosti dugoročno ubrati manje, a ne više novca. Ubrzani pad, kako su ga opisali, izazvala je politika, a ne geologija.

Italija je 2023. najavila iznenadni 40-postotni porez na banke - i u jednom danu izbrisala oko deset milijardi dolara tržišne vrijednosti banaka. Vlada je u manje od 24 sata morala uzmaknuti i ograničiti porez.

Diljem Europe priča je slična: Nizozemska je svoj porez ukinula krajem 2024., a Italija, Francuska i Austrija krajem 2023. - jer se pokazalo da donosi više buke i štete nego prihoda.

A kod nas? Po svemu sudeći, banke će zbog visoko postavljene bazne godine i jednokratnih učinaka novi porez vjerojatno i izbjeći. Ostaje, dakle, sva šteta po ulagačku klimu - bez prihoda zbog kojeg se mjera uopće uvodi.

Zrno priznanja — i zašto ne opravdava mjeru

Pošteno je priznati i argument druge strane. Banke su u razdoblju rasta kamata doista uživale širenje kamatnih raspona: dizale su kamate na kredite, a na štedne uloge mnogo sporije. Taj je dio dobiti, može se tvrditi, "ležao" na monetarnim kretanjima, a ne na boljoj usluzi. U tome ima istine.

Ali iz točne dijagnoze ne slijedi loš lijek. Ako je problem nedovoljna konkurencija među bankama i niske kamate na štednju, rješenje je više konkurencije i bolji uvjeti za štediše - a ne porez koji se prevali na sve i odbije buduće ulagače.

Pravi odgovor na visoke cijene nije kazniti onoga tko zarađuje, nego ukloniti prepreke onima koji bi mu konkurirali, i - što je najteže, ali najvažnije - obuzdati vlastitu, državnu potrošnju koja inflaciju hrani s druge strane.

Privlačno, ali zavaravajuće

Porez na ekstraprofit privlačan je jer je politički lak: uvijek je ugodnije pokazati prstom na "profitera" nego na vlastiti proračun. No on liječi simptom napadajući pogrešnog krivca, prevaljuje se na građane, guši konkurenciju i plaši kapital. Pritom, kako pokazuju i tuđa i naša iskustva, često ni ne donese novac zbog kojeg je smišljen.

Ako Vlada doista traži "ekstraprofit" koji bi vrijedilo zauzdati, najveći se krije na rashodovnoj strani njezina vlastita proračuna. Tamo, a ne u tuđoj bilanci, leži višak koji bi doista pogodio inflaciju ravno u srce.