Dobar dio stanovništva Venezuele zaslužuje živjeti u blagodatima politike koju su još donedavno svesrdno podržavali, a Venezuela treba nastaviti služiti kao primjer.

U Venezueli je počela revolucija. Socijalizam je došao do svog neizbježnog kraha. Godine hiperinflacije, korupcije, siromaštva, zdravstvene katastrofe i diktature su stvorile dovoljno bijesa i deziluzioniranosti socijalizmom da je stanovništvo odlučilo ustati i svrgnuti trenutni režim silom. Nemaju što izgubiti, situacija ne može postati bolja i država tone u sve veću humanitarnu, ekonomsku i zdravstvenu krizu. Milijuni su već pobjegli u druge države Južne Amerike, a onima koji su ostali jedina je solucija pokušati nasilno preoteti vlast i spriječiti daljnji potop svoje države.

Ljudi koji su stjerani u kut i nemaju što izgubiti su opasni, a to vidi i režim koji je poslao vojsku na nenaoružane civile.

Smiješno je da zemlja s najvećim dokazanim rezervama nafte tone u sve gore siromaštvo, da stanovništvo gladuje i masovno iseljava. To je dokaz da ni najveća prirodna bogatstva ne osiguravaju blagostanje. Jer skoro 90% izvoza Venezuele je nafta, glavni i najvrjedniji resurs na planetu. Svi trebaju naftu, svi kupuju naftu, praktički se prodaje sama od sebe, a ni ogromne rezerve tog najvrjednijeg prirodnog resursa nisu dovoljne da održe jedan socijalizam na životu. Venezuela ima više nafte od Saudijske Arabije, a istodobno više siromašnih od Kolumbije, zemlje u kojoj je desetljećima trajao građanski rat. Prije jedna od najbogatijih država Južne Amerike sada ima problema s nedostatkom gotovo svega, od toaletnog papira preko antibiotika do hrane.

Inflacija je 177.000%, što je procjena na temelju cijena određenih namirnica prije 12 mjeseci, jer sigurne brojke ne postoje zbog toga što je Venezuela prestala objavljivati stope inflacije još 2016. godine.

Priče o tome kako je SAD posebno uključen u zbivanja u Venezueli upravo zbog nafte su promašene. Prvo, SAD je već sada daleko najveći kupac venezuelanske nafte. Drugo, SAD je postao najveći svjetski proizvođač nafte i nije više "žedan" za njom. Da to i je slučaj, cijena nafte nije na povijesno visokim razinama od 100 i više dolara po barelu da bi se isplatila jedna toliko skupa intervencija samo da bi se do nje došlo. Dokazanih rezerva nafte je sve više i samo se povećavaju razvojem tehnologije za njeno vađenje.

Ni geopolitički Venezuela nije jako važna. SAD ima saveznike diljem Južne Amerike i jedna Venezuela nije nikakva prijetnja njihovim geopolitičkim interesima. Sve su države na američkim kontinentima osim Bolivije, Nikaragve i Meksika podržale prosvjednike u svrgavanju Madura i chavista s vlasti. Realno, Venezuela je nevažna i nikome se ne isplati trošiti resurse na "preuzimanje" vlasti. Osim, naravno, samih stanovnika i oporbe.

Prošli izbori na kojima je Maduro pobijedio bili su lažirani, a glavni protukandidati su prije samih izbora zatvoreni pod raznim neutemeljenim optužbama. Socijalistički režim je prije i iza izbora postupno preuzimao potpunu vlast nad svim državnim institucijama, a političke protivnike zatvarao ili ukidao tijela i ovlasti tijela nad kojima nije imao potpunu kontrolu. To su glavni argumenti na temelju kojih oporba ruži režim i samog Madura, kojeg ne priznaju za predsjednika. SAD, Brazil, Argentina i Kanada su se svrstali na stranu oporbe, a Kina, Turska, Kuba i Rusija na stranu režima.

Rusija je još jedna država koja gospodarski ovisi o cijeni nafte, doduše manje od Venezuele, ali kada cijena nafte pada, onda pada i BDP Rusije; a kada raste - obratno. Stoga je Rusiji od nacionalnog interesa da cijena nafte bude što veća, a da bi cijena nafte bila što veća, ponuda nafte se ne smije povećavati. Zemlje koje proizvode naftu se desetljećima dogovaraju oko količina koje će eksploatirati jer kada bi se nafta vadila po maksimalnim kapacitetima, onda bi njena cijena drastično pala. To dogovaranje količine proizvodnje i cijena nije čak ni tajno. Svaka država želi vaditi što više nafte da bi zaradila što više, no kada bi svaka vadila po maksimalnim kapacitetima, cijena bi drastično pala i zarada bi bila mala. Zbog toga se dogovaraju, a svaka država ima svoj "dio".

Za Venezuelu to trenutno nije ni bitno jer ionako vadi manje nego što "smije", što je samo po sebi dokaz gospodarske katastrofe u kojoj se nalazi. Ali kada bi Venezuela stala na noge i oporavila svoju proizvodnju, onda bi na tržište izašlo svježih milijuna barela nafte što bi srušilo cijenu. Cijenu o kojoj ovisi gospodarstvo Rusije i cijeli godišnji državni proračun. Zbog toga Rusiji odgovara da Venezuela bude što duže u gospodarskom rasulu i ne podiže svoju proizvodnju nafte.

Razumljivo je i zašto Kina ne želi oporavak Venezuele. Trenutno najveći dio duga Venezuele drži upravo Kina. Čovjek bi pomislio da će onda Kina htjeti gospodarski što jaču Venezuelu da može vratiti svoje dugove. Ali u međunarodnom pravu postoji presedan; kada se sruši totalitarna vlast koja je zadužila i osiromašila državu, dugovi se brišu. To je napravljeno nekoliko puta na slučaju država Afrike kojima je oprošten dug kojeg je stvorio diktatorski, totalitarni režim. Vjerojatno bi isto vrijedilo za Venezuelu, a Kini nikada ne bi bio vraćen dug. Ovako Kina može uvijek u zamjenu za otplatu duga uzimati venezuelansku naftu, što i čini.

Venezuela nema financijskih sredstava kojima bi vratila dug, ali ima naftu, a Kina je puno žednija nafte od SAD-a jer nema ni izbliza dovoljnu domaću proizvodnju. SAD-u je, kao najvećem svjetskom proizvođaču nafte, ona manje bitna nego Kini koja ovisi o uvozu. Trenutno Venezuela duguje Kini više od 20 milijardi dolara. Moguće da bi Kina više profitirala smanjivanjem cijene nafte i otpisom dugova nego zadržavanjem dugova i trenutne cijene nafte, ali bi diplomatski izgledalo sramotno da godinama podržavaju i financiraju jedan režim a ona mu naglo okrenu leđa. Također, Kina će dugom vjerojatno tražiti i kontrolu nad velikim dijelom naften industrije Venezuele, što neće moći ako se dugovi otpišu.

Koliko god mi bilo žao stanovnika Venezuele i koliko god smatrao da je Madurov socijalistički režim štetan, ipak mislim da treba podržati trenutnu vlast. Priznajem, nije humanitarno ni demokratski, ali je najmanje zlo. Ne zbog toga što mislim da nova vlast ne bi donijela pozitivne promjene, što može i ne mora biti, nego zbog toga što smatram da je Venezuela korisna kao primjer, upozorenje i pouka. Skloniji sam tome da se pomogne svima iz Venezuele da pobjegnu u susjedne države nego da se intervenira u unutarnju situaciju na bilo koji način. Iako su se mnoge strašne stvari opravdavale u ime "višeg dobra", moram ovdje koristiti taj argument.

Činjenica je da je velika većina stanovništva Venezuele podržavala režim i sve socijalističke politike, od nacionalizacije stranih kompanija, otimanja privatnog vlasništva, ugnjetavanja poduzetnika, cjenovnih kontrola i tiskanja novca da bi se financirale brojne "zadruge" itd. Teško mi je imati simpatije prema ljudima koji su dobili upravo ono što su tražili, a ono što su tražili je bilo otimačina u njihovu korist, ili su bar tako mislili, a sada, kada je nestalo tuđeg vlasništva za otimanje i socijalistički sistem se urušava - vratili bi se na staro. Odjednom su se opoštenili i progledali. Čisto sumnjam u njihovu iskrenost. Dok se otimalo drugima da bi se dalo njima, dok se zatvaralo "trule kapitaliste", dok je bilo besplatnih stvari, dok se dijelilo šakom i kapom, socijalizam i režim su bili dobri. Sada, kad se nema više odakle otimati i kada se više ne može dijeliti tuđe, onda su svi pošteni. Kako da ne!

Uz to Venezuela je dobra kao primjer i upozorenje. Socijalizam se često širi kao roj skakavaca, s države na državu, uništi sve, propadne i krene na drugu državu. Jedino što ga zadržava je totalitarni režim koji zbog slasti za vlasti ne želi prihvatiti očito, da socijalizam više ne funkcionira kada nestane tuđeg novca. Takve režime imaju Kuba i Sjeverna Koreja. Zašto ne i Venezuela? Ostavimo Maduru da čuva tekovine socijalizma. Neka Venezuela bude još jedan trajni spomenik jednoj destruktivnoj ideji, ideji koja zavodi pričama o solidarnosti, pravdi, jednakosti i bogatstvu, a dovodi samo do totalitarizma, korupcije, elitizma i siromaštva.

Žao mi je, Venezuelanci. Što ste tražili, to ste i dobili. Dok je bilo tuđeg za otimanje, mogli ste da pjevate o solidarnosti i jednakosti. Sada, kada više nemate što za oteti, odjednom ste se sjetili da ne želite socijalizam. Ne pušim takve priče.