Postoji pouzdan način da prepoznate državu koja je izgubila kontrolu nad vlastitom potrošnjom: ona vam neće reći da troši previše. Reći će vam da vi premalo dajete.

Najnoviji vladin antiinflacijski paket, predstavljen krajem svibnja, upravo je takva pripovijest. Manjak u proračunu i povećanje javne potrošnje pokušavaju se zakrpati tako da se ruka zavuče u džep onih koji se najmanje mogu obraniti - samozaposlenih paušalaca i malih iznajmljivača. I to nije fiskalni propust. To je svjetonazor.

Što paket zapravo radi

Pogledajmo brojke bez uljepšavanja. Paušalnim obrtnicima koji ostvaruju više od 1.350 eura neto mjesečne zarade dižu se doprinosi i porezno opterećenje, a kod pojedinih dohodovnih razreda ukupni troškovi mogu narasti i više od 200 posto. Malim iznajmljivačima minimalni paušal po krevetu u najrazvijenijim turističkim područjima raste sa 100 na 150 eura, a u sljedećoj skupini sa 70 na 100 eura. U najavama se spominje i udvostručenje za dio njih.

Kada su se ti ljudi pobunili, poruka iz vlasti bila je da problem nije velik — treba, navodno, samo "odraditi koji dan više". Ta jedna rečenica govori više od cijelog paketa. U njoj se krije pretpostavka da je tuđi rad neograničena rezerva iz koje se država može posluživati kad god joj zatreba, i da je svaki dodatni namet samo pitanje malo veće discipline na strani onoga koji radi — nikad na strani onoga koji troši.

Manjak nije nastao kod paušalaca

Ovdje treba biti precizan, jer se cijela konstrukcija ruši na jednom jedinom podatku. Državni proračun za 2026. planira prihode od 35,7 i rashode od 39,8 milijardi eura. Razlika je rashodovna strana, ne prihodovna. Manjak ne postoji zato što obrtnik u Šibeniku plaća premalo poreza po krevetu, nego zato što država iz godine u godinu troši brže nego što prihoduje.

I to nije mišljenje jednog kolumnista. To je upozorenje koje dolazi iz same države. Saborski Odbor za financije konstatirao je da kumulativan rast neto rashoda za razdoblje 2024.–2026. premašuje obvezujuću fiskalnu putanju koju je Vlada sama preuzela, te da takva ekspanzivna i prociklička politika povećava rizik za održivost javnih financija.

Plaće u javnom sektoru rasle su dramatično — u jednoj su godini rashodi za zaposlene skočili za gotovo trećinu. Mirovine i naknade danas čine trećinu svih državnih rashoda.

Drugim riječima: trošak je nastao na jednom mjestu, a račun se ispostavlja na sasvim drugom. Onaj tko je stvorio manjak dobiva zamrzavanje plaća, dakle zadržavanje već uvećanog. Onaj tko s manjkom nema nikakve veze dobiva povećanje nameta do 80 posto. To nije fiskalna ravnoteža, to je preraspodjela tereta prema onima koji najmanje galame jer su prezauzeti radom.

Tko su zapravo ti ljudi?

Vrijedi se zaustaviti na tome tko se zapravo gazi ovim paketom. Paušalnih obrta krajem prošle godine bilo je više od sto tisuća, a njihov je broj u pet godina narastao gotovo 50 posto. Malih iznajmljivača ima blizu 110 tisuća. To nisu utajivači ni snalažljivci na tuđi račun. To su ljudi koji su sami sebi stvorili posao, bez veze i bez fotelje koja ih čeka. To su ljudi koji svakog mjeseca i svake godine moraju naći tržište za svoje usluge i način da ih naplate, kako bi preživjeli i platili sva davanja državi.

Oni su, paradoksalno, najpoželjniji oblik ekonomske egzistencije koji jedno društvo može imati. Ne opterećuju proračun - pune ga. Ne traže radno mjesto - stvaraju ga, ponekad i za druge. Preuzimaju rizik koji nitko drugi ne želi: ako sezona podbaci, ako klijent ne plati, ako se razbole, nema toplog kontinuiteta državne plaće koji bi ih dočekao.

Upravo zato što ne ovise o državi, oni su jedini koji od nje doista ništa ne traže. A pokazuje se da je baš to njihov najveći grijeh.

Zašto je ovo važno svima, ne samo njima

Poduzetništvo nije sektor. Ono je motor koji vuče sve ostalo, uključujući i onaj javni dio koji ga sada dodatno opterećuje. Svaka plaća u javnom sektoru, svaka mirovina, svaka socijalna naknada na kraju je financirana vrijednošću koju netko negdje mora prvo stvoriti.

Kad takvu vrijednost kažnjavate, ne kažnjavate "bogate" - potkopavate temelj iz kojeg se isplaćuje sve ostalo.

Posljedice se ne vide odmah, i u tome je opasnost. Najsposobniji se ne bune, oni odlaze - u inozemstvo ili u sivu zonu. Mlađi, koji bi inače pokušali nešto svoje, gledaju što se događa prethodnicima i biraju sigurnost umjesto rizika. Fotelja u državnom sektoru danas je u Hrvatskoj više no ikad poželjna.

Signal koji država ovime šalje glasi jasno: pokrenuti nešto vlastito ne isplati se, jer čim postaneš vidljiv, postaješ meta. Društvo koje takav signal pošalje dovoljno puta na kraju ostane bez onih koji vuku, a s onima koji čekaju.

Ono što druga strana kaže — i zašto ne stoji

Pošteno je čuti i argument vlasti. On glasi otprilike ovako: inflaciju treba obuzdati, fiskalna pravila treba poštovati, a teret treba ponijeti svi, pa i oni koji su godinama uživali nisko i predvidljivo paušalno oporezivanje.

U toj rečenici ima zrnce istine - paušalni model jest izrazito povoljan, i o njegovoj se kalibraciji može razgovarati.

Ali "svi neka ponesu teret" zvuči pravedno samo dok ne pogledate gdje teret zapravo pada. Ako je izvor problema potrošnja, onda se rješenje traži u potrošnji - u racionalizaciji javne uprave, u zaustavljanju rasta administracije, u preispitivanju onoga što država radi, a ne bi morala. Umjesto toga, bira se najlakši put: povećavati poreze radišnima jer ne stignu prosvjedovati.

To nije borba protiv inflacije. To je izbjegavanje vlastite odgovornosti, zamotano u jezik solidarnosti.

Slobodno i odgovorno društvo poznaje se po tome koga štiti, a koga tjera. Hrvatska ima priliku zaštititi upravo one koji je guraju naprijed. Zasad bira suprotno - i to je odluka koja će se, kao i svaki nenaplaćeni dug, jednom morati platiti. Skupo.