U kontekstu mogućeg smanjenja razine diplomatskog predstavljanja između Hrvatske i Izraela u javnom prostoru ponovno se otvara pitanje uloge diplomacije u liberalnim demokracijama i granice političkog signaliziranja kroz vanjsku politiku.

Prema dostupnim informacijama i diplomatskoj praksi u Europi, većina država s Izraelom održava standardne odnose na razini veleposlanika. U manjem broju slučajeva odnosi se povremeno spuštaju na razinu otpravnika poslova (chargé d’affaires), što se u pravilu događa kao privremena mjera u razdobljima političkih napetosti. Istodobno, postoji i praksa da pojedine države uopće nemaju rezidentnog veleposlanika u svim partnerima, nego koriste nerezidentne ambasadore akreditirane iz drugih prijestolnica, najčešće iz financijskih ili organizacijskih razloga.

U tom smislu, eventualno neimenovanje izraelskog veleposlanika u Zagrebu, odnosno neodobravanje dolaska izraelskog ambasadora od strane predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, te svođenje diplomatske misije na razinu otpravnika poslova, ne bi predstavljalo izoliran europski presedan, ali bi za Hrvatsku značilo jasan korak unazad u diplomatskoj praksi i simbolički i politički štetan iskorak prema snižavanju razine bilateralnih odnosa.

Diplomacija kao kanal, a ne instrument poruke

Iz liberalne perspektive međunarodnih odnosa, diplomacija nije samo odraz slaganja između država, nego osnovni mehanizam komunikacije upravo u situacijama neslaganja. Upravo zato se smatra da bi i države s dubokim političkim razlikama trebale održavati pune diplomatske kanale.

Snižavanje razine odnosa, iako formalno legitimno, često se interpretira kao politička poruka, a ne kao tehničko-administrativna odluka. Kritičari takvih poteza tvrde da se time diplomacija pretvara u alat unutarnjopolitičkog pozicioniranja i skupljanja "jeftinih političkih poena", umjesto u instrument dugoročnog upravljanja odnosima.

Rizik za male države

Za male i srednje države poput Hrvatske, liberalni argument ide u smjeru da je šira mreža stabilnih diplomatskih odnosa strateška prednost. Ograničavanje komunikacijskih kanala s važnim međunarodnim akterima može smanjiti prostor za politički dijalog u kriznim situacijama, gospodarsku i tehnološku suradnju, sigurnosnu koordinaciju te kulturne i znanstvene razmjene.

U praksi, razlika između veleposlanika i otpravnika poslova nije samo formalna: veleposlanik ima izravan politički pristup najvišim razinama vlasti, dok je otpravnik poslova često ograničeniji u dosegu i političkom utjecaju.

Europska praksa i fleksibilni modeli

U Europi postoje različiti modeli diplomatske prisutnosti. Neke države nemaju stalne rezidentne ambasade u svim zemljama, nego koriste nerezidentne veleposlanike akreditirane iz drugih država. To je uobičajeno u slučajevima gdje su odnosi stabilni, ali ograničenog intenziteta, financijski troškovi otvaranja ambasade neproporcionalni, sigurnosni ili logistički uvjeti otežani.

Tako, primjerice, Španjolska i Norveška u određenim razdobljima održavaju izraelske diplomatske odnose na razini otpravnika poslova, dok nekoliko manjih država u Europi nema rezidentne izraelske ambasade, nego su odnosi pokriveni nerezidentnim veleposlanicima akreditiranima iz drugih prijestolnica. Među njima su Vatikan, San Marino, Monako, Moldavija, Bjelorusija i Bosna i Hercegovina. Zemlja koja ima najniže ili gotovo nikakve odnose s Izraelom trenutno je Irska, a njezini diplomatski odnosi formalno nisu prekinuti, ali su na povijesnom minimumu nakon što je Irska priznala Palestinu. Kao odgovor na to Izrael je povukao svog ambsadora iz te zemlje.

Smanjenje odnosa na razinu otpravnika poslova obično se smatra političkom mjerom, a ne tehničkim rješenjem.

Hrvatski presedani i širi kontekst

Hrvatska je i ranije u svojoj vanjskoj politici koristila oštrije diplomatske instrumente, uključujući proglašenje pojedinih diplomata personama non grata. Takvi potezi u pravilu su iznimka i koriste se u situacijama ozbiljnih bilateralnih nesuglasica.

Međutim, liberalna kritika upozorava da bi dugoročno snižavanje razine diplomatskih odnosa, osobito s demokratskim državama, moglo biti kontraproduktivno ako se time smanjuje prostor za dijalog.

Između poruke i posljedice

U liberalnom okviru, ključna dilema nije pravo države da izrazi politički stav, nego pitanje proporcionalnosti i dugoročnih posljedica takvih poteza. Diplomacija se ne promatra samo kao refleks trenutne politike, nego kao infrastruktura odnosa koja bi trebala ostati stabilna čak i kada se političke pozicije razilaze.

U tom smislu, svako moguće snižavanje diplomatske razine između Hrvatske i Izraela otvara šire pitanje: jača li time Hrvatska svoju vanjskopolitičku poziciju ili je, naprotiv, sužava kroz smanjenje vlastitog diplomatskog dosega u jednom od ključnih globalnih odnosa.

Ova odluka djeluje kao kratkoročno političko signaliziranje koje ne donosi stvarnu stratešku korist Hrvatskoj. Dugoročno, takav pristup može oslabiti njezin međunarodni utjecaj i suziti prostor za konstruktivan dijalog s važnim partnerima.