Europska komisija je 31. kolovoza 2026. donijela odluku koja je u hrvatskim medijima prošla gotovo nezapaženo, a koja će oblikovati način na koji europske tvrtke sljedećih godina dolaze do umjetne inteligencije. ChatGPT je službeno označen kao "vrlo velika internetska tražilica" (VLOSE) prema Aktu o digitalnim uslugama (DSA), dok su Reddit i Roblox razvrstani među "vrlo velike internetske platforme" (VLOP). Time je prvi put u povijesti jedan generativni AI sustav uvučen u regulatorni režim pisan za Facebook, TikTok i Google.
Odluka je bila predvidljiva. OpenAI je sam prijavio 159,1 milijun prosječnih mjesečnih korisnika u EU u šestomjesečnom razdoblju koje je završilo 31. ožujka, više od tri i pol puta iznad zakonskog praga od 45 milijuna - otprilike desetine stanovništva Unije. Reddit je prijavio 57,2 milijuna, Roblox 46,6 milijuna. Prag je prijeđen, mehanizam se upalio. Popis nadziranih servisa time je narastao na 28.
Sada slijede četiri mjeseca za usklađivanje, dakle rok negdje na prijelazu iz prosinca 2026. u siječanj 2027. Kazna za neusklađenost ide do šest posto globalnog godišnjeg prometa, uz mogućnost periodičnih penala do pet posto prosječnog dnevnog prometa za svaki dan trajanja povrede.
Pravni potez koji vrijedi razumjeti
Vrijedi se zaustaviti na tome zašto je ChatGPT završio u kategoriji tražilica, a ne platformi. DSA definira internetsku tražilicu kao uslugu koja korisniku na temelju upita pretražuje web i vraća rezultate. ChatGPT ima funkciju pretraživanja weba i Komisija se uhvatila upravo za nju. OpenAI je odgovorio pomirljivo: potvrdio je da njegova funkcija pretraživanja doista djeluje kao usluga pretraživanja u smislu DSA-a i da se priprema na dodatne obveze.
Ali definicija koja tehnički prolazi ne znači da je i smislena. Tražilica vraća rangirani popis tuđih stranica; korisnik vidi izvore i sam bira. Jezični model vraća jedan sintetizirani odgovor u kojem su izvor, sažetak i preporuka stopljeni u tekst koji zvuči autoritativno. To su dva bitno različita informacijska čina koje sada pokriva isti pravni okvir. Kad "sustav preporuka" u zakonu znači algoritam koji slaže feed, a u praksi se primjenjuje na način na koji model bira riječi, obveza postaje elastična - a elastična obveza je diskrecija regulatora, ne pravna sigurnost obveznika.
Konkretno, OpenAI će morati barem jednom godišnje procjenjivati "sistemske rizike" svoje usluge - širenje nezakonitog sadržaja, učinke na maloljetnike, na tjelesno i mentalno zdravlje korisnika, na temeljna prava, izborne procese i javnu sigurnost. Te će procjene dokumentirati, podvrgnuti neovisnoj godišnjoj reviziji i otvoriti podatke provjerenim istraživačima. U slučaju generativnog modela to znači da halucinacije, izmišljene citate ili loš savjet treba tretirati kao mjerljive sistemske rizike s planom ublažavanja. Nitko zapravo ne zna kako se to radi, jer metodologija ne postoji - a rok teče.
Argument regulatora
Bilo bi neiskreno prikazati Komisiju kao tijelo koje bez povoda napada tehnologiju. Ima ozbiljnih argumenata i vrijedi ih iznijeti u najjačem obliku.
Prvo, šteta nije hipotetska. Komisija je 26. siječnja 2026. otvorila formalni postupak protiv platforme X zbog integracije Groka, uključujući generiranje manipuliranih seksualno eksplicitnih slika i sadržaja koji bi mogao predstavljati materijal seksualnog zlostavljanja djece; Komisija je izričito navela da su se ti rizici materijalizirali. Ranije je Grok generirao i sadržaj s poricanjem holokausta. Teško je braniti tezu da za takve slučajeve ne treba postojati nikakav odgovorni subjekt.
Drugo, DSA ne propisuje sadržaj odgovora. On ne daje Komisiji ovlast da naredi kako će model odgovoriti na neko političko pitanje. On traži da tvrtka sustavno ispita kakve štete njezin proizvod proizvodi u velikom mjerilu, to pošteno dokumentira i podvrgne vanjskoj provjeri. Formalno gledano, riječ je o okviru upravljanja rizikom i transparentnosti, a ne o cenzuri.
Treće, prag je usmjeren na najveće. Obveze VLOSE-a ne pogađaju startup s tri zaposlena u Zagrebu nego tvrtku sa 159 milijuna europskih korisnika. Zagovornici takvog dizajna tvrde upravo da je pragovska regulacija najliberalnija moguća: tereti onoga tko već ima tržišnu moć, a ne pridošlicu.
Četvrto, hrvatski građani ChatGPT doista koriste kao zamjenu za tražilicu. Ipsosovo istraživanje iz svibnja 2025. pokazalo je da trećina građana koristi neki oblik AI-a, da je ChatGPT najčešći alat i da ga se najčešće koristi upravo za pretraživanje - uz Google ili umjesto njega. Ako je funkcija ista, argument stoji - zašto bi pravila bila različita?
Zašto to ipak nema smisla
Argument o pragu koji tereti samo velike zvuči uvjerljivo dok se ne pogleda što prag zapravo radi. On je porez na rast, naplativ točno u trenutku kad europska tvrtka postane relevantna. Američki ili kineski konkurent tu granicu prelazi s golemim domaćim tržištem iza sebe i troškom usklađivanja koji se raspoređuje na globalne prihode. Europska tvrtka je prelazi s Europom kao primarnim tržištem - i cijeli trošak snosi tamo gdje ostvaruje gotovo sav prihod. Draghijev izvještaj je već upozorio da je oko 30 posto europskih jednoroga preselilo poslovanje u inozemstvo, među ostalim i zbog regulatornog opterećenja. Prag od 45 milijuna korisnika je uredna crta iza koje se europskom poduzetniku isplati registrirati društvo negdje drugdje.
Drugo, teza da su obveze ograničene na velike previđa kako regulatorni okviri rastu. DSA već sada ima osnovnu razinu obveza za posrednike i usluge smještaja sadržaja, a stručna rasprava u EU otvoreno razmatra da se samostalni chatbotovi tretiraju kao usluge smještaja sadržaja ili da im se stvori vlastita kategorija. Prvo se uspostavi presedan na najvećem igraču, zatim se kategorija širi prema dolje. Nijedan poznati primjer europske digitalne regulative nije se s vremenom suzio, to uvijek ide u suprotnom smjeru.
Treće i najvažnije: slaganje slojeva. OpenAI od 2. kolovoza 2026. već podliježe obvezama transparentnosti iz članka 50. Akta o umjetnoj inteligenciji, uz obveze za modele opće namjene. Podliježe GDPR-u. Sada podliježe i DSA-u. Komisija je pritom sama priznala da je okvir postao pretežak - zato je 19. studenoga 2025. predložila "digitalni omnibus", koji je stupio na snagu 27. srpnja 2026. i pomaknuo primjenu pravila za visokorizične AI sustave na 2. prosinca 2027. odnosno 2. kolovoza 2028. Dakle: u srpnju Komisija odgađa vlastita pravila jer su industriji preteška, a mjesec dana kasnije istoj industriji dodaje novi režim po drugoj pravnoj osnovi. To nije strategija, to je birokratska paranoja.
Četvrto, posljedice se već vide, i to ne u pravnim analizama nego na uređajima. Apple je u lipnju 2026. objavio da novi Siri AI neće biti dostupan u Europskoj uniji uz iOS 27 i iPadOS 27 jer regulatori nisu prihvatili nijedno predloženo rješenje, i da za dostupnost u EU nema roka. Meta je ranije odgodila lansiranje svog AI asistenta u Europi. "Nije dostupno u Europi" prestala je biti iznimka i postala fusnota koja se ponavlja na svakoj velikoj predstavljačkoj konferenciji.
Tko to plaća u Hrvatskoj?
Ovdje je bitno biti precizan, jer je lako pretjerati. Nijedna hrvatska tvrtka neće zbog ove odluke morati provoditi procjenu sistemskih rizika. Obveze pogađaju OpenAI, ne agenciju iz Splita koja koristi AI za pisanje opisa proizvoda.
Ali male tvrtke ne osjećaju regulaciju kroz pravnu odgovornost. Osjećaju je kroz cijenu, kroz kašnjenje i kroz nedostupnost. Kad se trošak usklađivanja ugradi u pretplatu, plaća ga i freelancer i mikropoduzeće. Kad se nova funkcija u Europi pojavi šest mjeseci kasnije ili nikad, europski razvojni studio radi s lošijim alatom od konkurencije. Kad velika tvrtka procijeni da je europska verzija proizvoda preskupa za održavanje, dobiva se osiromašena varijanta koju nitko formalno nije zabranio.
Brojke pokazuju gdje smo. Prema Eurostatu, u 2025. je 20 posto poduzeća u EU s deset ili više zaposlenih koristilo AI tehnologije — rast s 13,5 posto u 2024., ali s ogromnim rasponom: Danska 42 posto, Rumunjska 5,2 posto. Hrvatska je u toj distribuciji bliže dnu nego vrhu, a hrvatska poduzeća su korisnici, ne osnivači temeljnih modela. To znači da smo strukturno primatelji uvjeta koje netko drugi postavlja. Regulatorni okvir koji povisuje cijenu i usporava dostupnost alata pogađa upravo one koji nemaju pregovaračku moć da išta promijene - a ne one na koje je nominalno usmjeren.
Što bi bila liberalna alternativa?
Klasični liberalizam nije anarhizam i nikad nije tvrdio da za štetu nema odgovornosti. Tvrdio je nešto uže: da je odgovornost ex post superiorna dozvoli ex ante, i da opće pravo obično funkcionira bolje od sektorskih režima.
Generiranje seksualiziranih slika djece već je kazneno djelo u svakoj članici Unije i ne treba mu nova regulatorna kategorija - treba mu progon, brz i predvidljiv, protiv onoga tko ga počini ili omogući. Obmanjujući oglas već je pokriven propisima o zaštiti potrošača. Zloporaba dominantnog položaja već je pokrivena pravom tržišnog natjecanja. Šteta nastala nemarom već je pokrivena obveznim pravom. Ono što ti instrumenti imaju, a DSA-ov okvir sistemskog rizika nema, jest teret dokaza na strani onoga tko tvrdi da je šteta nastala, i sud koji o tome odlučuje neovisno o političkom tijelu.
DSA taj odnos okreće naglavačke. Tvrtka mora unaprijed dokazati da je adekvatno procijenila rizike koje regulator definira širokim pojmovima, pred regulatorom koji je istodobno politički akter i jedini izvršitelj. Prva kazna po DSA-u, 120 milijuna eura platformi X u prosincu 2025., osporava se pred Općim sudom EU i ishod je još otvoren. Dok sud ne kaže svoje, granice ovlasti određuje onaj tko ih koristi.
Praktični minimum bio bi skroman i izvediv: rokovi zastare i klauzule prestanka važenja za nove digitalne obveze, obveza Komisije da prije novog režima objavi mjerljivu procjenu troška usklađivanja, izričita zabrana dvostrukog reguliranja iste radnje po dvije osnove i pravilo da se nova obveza ne uvodi dok prethodna nije evaluirana. Ništa od toga ne štiti nikoga od odgovornosti za stvarnu štetu. Sve to štiti od regulacije koja se akumulira brže nego što se itko stigne uskladiti.
Europa je u tri godine izgradila tri paralelna režima za istu tehnologiju, priznala da su preteški, odgodila jedan od njih - i odmah aktivirala drugi. Rezultat neće biti sigurniji internet nego skuplja i sporija Europa, u kojoj se najbolji alati pojavljuju zadnji, a najbolje tvrtke se registriraju drugdje. Za zemlju poput Hrvatske, koja u ovoj tehnologiji nema što ponuditi osim brzine usvajanja, to je skuplji račun nego za bilo koga u Bruxellesu.
