Prema gotovo konačnim rezultatima, AfD je u Saskoj-Anhaltu osvojio 43,8 posto glasova i 39 od 83 mandata u pokrajinskom parlamentu - tri manje od 42 potrebna za samostalnu većinu. CDU, koji je 2021. imao 37,1 posto, pao je na oko 19. Ljevica je na 9,5, Zeleni na 9, SPD na 8, a FDP nije prešao prag. Stranka koju domaća sigurnosna služba u toj pokrajini vodi kao krajnje desni ekstremistički subjekt više je nego udvostručila rezultat od prošlih izbora.
Prva reakcija komentatorskog aparata bila je predvidljiva: migracije. Problem je što se brojke ne slažu. U Saskoj-Anhaltu udio stranaca iznosi 7,9 posto dok je njemački prosjek 14,9. Prošle je godine u toj pokrajini podneseno 1.147 zahtjeva za azil, a u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji 6.768. Najveću skupinu stranaca čine Ukrajinci, zatim Sirijci, pa Poljaci i Rumunji. Ovo je, drugim riječima, jedna od etnički najhomogenijih regija zapadne Europe i ondje je otpor imigraciji najžešći.
Sociolozi to zovu kontaktnom hipotezom naopako: stav prema strancu najoštriji je ondje gdje stranca nema, jer se tada ne raspravlja o susjedu nego o apstrakciji. Objašnjenje je točno ali plitko. Pravo pitanje nije zašto ljudi u Saskoj-Anhaltu ne vole imigrante. Pravo je pitanje zašto su spremni na sve - uključujući stranku koju vlastita država drži ekstremističkom - samo da netko preuzme odgovornost umjesto njih.
Četrdeset godina bez vlasništva
Odgovor počinje 1949., a ne 2015.
Socijalizam u DDR-u nije bio samo loš ekonomski sustav. Bio je četrdesetogodišnji eksperiment u sustavnom uklanjanju svega što stoji između pojedinca i države. Nestalo je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ali s njim i obrtnička radionica, samostalni trgovac, nezavisna zadruga, crkvena zajednica, dobrovoljno udruženje. Poduzetništvo nije bilo samo nepoželjno - bilo je politički sumnjivo. Sustav je proizveo generacije ljudi kojima je država istovremeno bila poslodavac, stanodavac, mirovinski fond, vrtić i moralni arbitar.
To je Hayekova teza iz knjige "The Road to Serfdom" (Put u služništvo) u najčišćem laboratorijskom obliku. Nije upozoravao samo na to da centralno državno planiranje uništava proizvodnju. Upozoravao je na to da ono uništava naviku samostalnosti - sposobnost i volju čovjeka da problem riješi sam ili s drugima, mimo države. Kad se ta navika jednom izgubi, ne vraća se ukidanjem plana. Vraća se, ako uopće moguće, tek izmjenom generacija.
Ono što je 1990. došlo u istočnu Njemačku nije bilo slobodno tržište nego privatizacija bez privatnika. Treuhand je prodavao poduzeća ljudima koji su kapital imali - a njih je bilo na zapadu. Rezultat je regija koja tri i pol desetljeća kasnije nema nijedno sjedište DAX-ovog poduzeća, u kojoj prosječno kućanstvo ima manje od polovice imovine kućanstva na jugozapadu i u kojoj su ulaganja u opremu po stanovniku oko 64 posto zapadne razine.
Sasko-anhaltski BDP po stanovniku iznosio je 2024. godine 36.517 eura - najniži u Njemačkoj, uz njemački prosjek od 50.819 i bavarskih 58.817 eura.
I najvažnije: konvergencije praktički nema. Mjereno BDP-om po glavi, istok i zapad razvijaju se paralelno, a apsolutni je jaz sličan onome neposredno nakon ujedinjenja. Jedini period brzog dostizanja bile su rane devedesete - i to zato što je stanovništvo bježalo. Od ujedinjenja je 1,2 milijuna ljudi više otišlo sa istoka na zapad nego obrnuto. To nije bio rast nazivnika nego pad brojnika.
Država kao jedini zamislivi akter
Ovdje se zatvara krug.
Regija koju je socijalizam naučio da je država jedini akter, a zatim tri desetljeća gledala kako država ne uspijeva, ne okreće se tržištu. Okreće se onome tko obećava jaču državu. AfD u Saskoj-Anhaltu nije pobijedio kao liberalna, protržišna ili antietatistička snaga. Pobijedio je kao stranka koja obećava zatvorenu granicu, zaštićeno tržište rada, sigurne mirovine, subvencionirane cijene energije i povratak "suverene državnosti".
To je isti etatistički refleks kao i prije 1989., samo pod drugom zastavom.
I upravo zato neće riješiti ništa.
Uzmimo demografiju, koja je jedini stvarni egzistencijalni problem istočne Njemačke. Broj radno sposobnih u novim pokrajinama pada s otprilike 8 milijuna danas na 5 do 5,5 milijuna do 2050. godine. Prosječna dob stranca u Saskoj-Anhaltu je 31 i pol godinu, a rođenog Nijemca gotovo 50. Polovica stranaca mlađa je od trideset; među domaćim stanovništvom taj je udio 23,5 posto. Broj poduzeća koja zapošljavaju strance u toj je pokrajini u pet godina porastao 43 posto - najbrže u zemlji.
Stranka koja je pobijedila obećava zatvoriti taj dotok. Regiji koja se prazni nudi manje ljudi. To nije politika oporavka, to je ubrzana likvidacija.
Nemojmo zanemariti ni drugu stranu. Odgovor establišmenta na slabost istoka bio je isti recept koji ne funkcionira nigdje: velika subvencija. Intelov pogon u Magdeburgu trebao je biti ulaganje do 30 milijardi eura uz gotovo 10 milijardi eura državne potpore - najsubvencioniranija industrijska investicija u povijesti istočne Njemačke. Propao je. Ostala je pokrajina koja je čekala da joj Berlin i Bruxelles dovedu tvornicu umjesto da stvori uvjete u kojima tvornice same dolaze.
Nakon trideset godina takvog čekanja, birač sasvim logično zaključuje da su ga prevarili. Griješi samo u tome što misli da je rješenje netko tko će ga prevariti energičnije.
Zaštitni zid koji hrani ono što treba srušiti
Treba reći i nešto što se u hrvatskim medijima rijetko govori. Brandmauer - dogovor svih stranaka da s AfD-om ne razgovaraju — nije obranio ništa. AfD je s njim porastao s 20,8 na 43,8 posto. Pozivi na zabranu stranke, koji se sve češće čuju u Berlinu, još su gori: nema boljeg dara stranci koja se prodaje kao žrtva sustava od sustava koji je pokuša ukinuti.
Ludwig von Mises je u knjizi "Liberalizam" (1927), u poglavlju u kojem kritizira unutarnju i vanjsku politiku talijanskog fašizma, govoreći o tome kako fašisti proganjaju socijaliste i komuniste, napisao:
"Često čujemo da ništa ne potiče neki pokret više nego kad se od njega stvaraju mučenici. To je samo približno točno. Ono što zaista osnažuje progonjene pokrete nije mučeništvo, već činjenica da se na njihove ideje ne ide suprotstavljenim idejama nego silom.
Represija brutalnom silom uvijek je priznanje nemogućnosti korištenja boljih oružja, onih intelektualnih. Bolja su zato što samo ona jamče konačni uspjeh. Fašizam nije usvojio tu lekciju i to mu je fundamentalna boljka koja će u konačnici uzrokovati njegovu propast."
Ista ova logika, koju je u posve liberalnom duhu iznio Mises kritizirajući fašizam, može se primijeniti i na današnje napore u liberalnim demokracijama da se silom (zakonom) suzbiju političke stranke i frakcije koje iznose iz liberalne perspektive upitne, a po mnogima i opasne zahtjeve. Ako se protiv njih koristi sila, takve će politike samo jačati.
Klasični liberal ovdje ne smije biti dvosmislen. Etnički nacionalizam, protekcionizam i "suverenistička" ekonomija ne postaju prihvatljivi zato što ih bira netko tko ima razloga za bijes. Ali se isto tako ne pobjeđuju proglašavanjem birača moralno defektnima. Ideje se poražavaju argumentom i rezultatom, a rezultat izostaje jer je ekonomska politika Njemačke posljednjeg desetljeća - energetska tranzicija koja je poskupjela struju, regulatorna gustoća koja guši male firme, socijalni sustav koji migraciju veže uz naknade umjesto uz rad - savršeno hranilište za onoga tko ponudi jednostavnog krivca.
Vakuum je napravio establišment. AfD ga je samo popunio.
Paralela sa Slavonijom
Neću se pretvarati da ovo pišem samo kao vijest iz Njemačke. Sasko-anhaltski obrazac - postsocijalistička regija, industrija koja je nestala u privatizaciji, mladi koji odlaze, prosječna dob koja raste, transferi iz centra umjesto lokalnog kapitala, i politička ponuda koja se svodi na to tko će snažnije obećati da će netko drugi riješiti problem - nije nešto što gledamo izdaleka.
Razlika je što Sasku-Anhalt barem drži jedna od najbogatijih ekonomija svijeta.
Što bi zapravo pomoglo?
Ništa od onoga što je na izbornom listiću bilo ponuđeno.
Pomoglo bi radikalno pojednostavljenje osnivanja i vođenja poduzeća, jer regiji bez poduzetničke tradicije treba najniži mogući prag ulaska. Pomoglo bi porezno rasterećenje rada, jer je razlika između bruta i neta ondje razlika između ostanka i odlaska. Pomogla bi selektivna, radom uvjetovana imigracija umjesto socijalno uvjetovane. Pomoglo bi prestati čekati megainvestitora i početi graditi okvir u kojem tisuću malih firmi ne treba nikakvu dozvolu ni potporu.
Ništa od toga nije spektakularno i ništa od toga ne pobjeđuje na izborima u nedjelju navečer.
Ali jedina stvar koju je socijalizam u Saskoj-Anhaltu ostavio netaknutom jest uvjerenje da spas dolazi odozgo. Dok to uvjerenje stoji, mijenjat će se samo tko stoji na vrhu. Devetog rujna 1989. ljudi u Leipzigu izašli su tražiti slobodu. Trideset sedam godina kasnije, njihovi susjedi izlaze tražiti zaštitu. To je udaljenost koju je trebalo prijeći, i nije prijeđena zato što je nitko nije ni pokušao objasniti.
