U hrvatskom javnom diskursu već desetljećima dominira jedan bizaran, duboko ukorijenjen društveni paradoks: monopol na domoljublje. Prema tom nepisanom, ali vrlo glasnom pravilu, pravo na titulu "velikog Hrvata" ne stječe se onime što si za ovu zemlju stvorio, već time koliko si glasan dok o njoj pričaš.

Zašto se, zaboga, netko tko redovito hodočasti na koncerte domoljubnih izvođača, tko na sav glas artikulira svoju nacionalnu pripadnost i tko svaku rečenicu započinje busanjem u prsa, automatski smatra većim Hrvatom od nekoga tko svoju državu gradi u tišini? Da se razumijemo, ovisno o prigodi, i sam znam često poslušati domoljubne pjesme i u tome ne vidim ništa sporno, dapače, ali to nikome ne nabijam na nos.

Sindrom "profesionalnih Hrvata" i tihi graditelji

S jedne strane imamo te glasne "profesionalne domoljube". S druge strane imate generacije, posebice one rođene u i nakon Domovinskog rata, čija se definicija ljubavi prema domovini svodi na nešto sasvim drugačije. Za njih, domoljublje znači učiniti svoju državu boljom, prosperitetnijom, jačom i poštenijom. Oni je grade svakodnevno, svojim radom, plaćanjem poreza, duhovnim i materijalnim doprinosom. Oni ne osjećaju potrebu trubiti u eter kako su veliki Hrvati i ne traže da ih se zbog toga više ili manje poštuje. Njihov patriotizam je praktičan, a ne performativan.

Tu dolazimo do ključnog problema našeg društva: kriminal pod krinkom zastave.

Za mene su kriminalci, kriminalci. Koje god oni boje kože, nacije ili vjeroispovijesti bili, oni su isti. Nije mi netko "manje kriminalac" samo zato što je Hrvat i što, tobože, voli ovu zemlju. Dapače, onaj tko krade od vlastitog naroda, a pritom drži ruku na srcu za vrijeme himne, najgora je vrsta licemjera. Nacionalnost ne smije i ne može biti alibi za pljačku, korupciju i nepotizam.

Lekcija iz 1990.: Tko je gdje bio kad je trebalo?

U redu je biti domoljub. Ja to duboko poštujem, ali jednako tako, ne dozvoljavam da me netko tko je od domoljublja napravio isplativu karijeru uvjerava da sam ja manje domoljub.

Da budemo potpuno jasni, demistificirajmo neke stvari: moj otac bio je sudionik Domovinskog rata i dragovoljac. Svoj je status stekao još 1990. godine. Da, dobro ste pročitali. Dok su očevi mnogih od tih koji nam danas s oltara javnog etera kroje tko je Hrvat, a tko izdajnik, duboko kalkulirali, skrivali se ili napuštali Hrvatsku čekajući rasplet situacije, moj je otac bio tamo. Zato ne dozboljavam to jeftino dociranje. Ne dozvoljavam da nam mjeru ljubavi prema domovini određuju oni koji su svoju hrabrost otkrili tek kada je postalo profitabilno.

Hrvatska 2.0: Od ustaša i partizana do tehnološkog lidera

Hrvatska mora biti naš zajednički projekt. Ako zaista volimo ovu zemlju, onda je moramo svi skupa učiniti boljom, jačom i razvijenijom. Vizija moderne Hrvatske ne smije biti zarobljena u prošlosti; Hrvatska mora postati lider u ovom dijelu Europe, tehnološki, znanstveno, ekonomski i politički.

Ali, da bismo uopće krenuli tim putem, moramo prerezati sidra koja nas vuku na dno. Moraju se jednom zauvijek riješiti ovi dječji zaključci i infantilne podjele na ustaše i partizane. To su teme koje neprekidno, nepresušno i namjerno umaraju i zagađuju javni eter. One služe isključivo kao dimna zavjesa za političku nesposobnost i gospodarski zaostatak.

Vrijeme je da se okrenemo onome što smo danas i onome što želimo biti za 20 ili 30 godina. Moramo stvarati ozbiljnu silu i ozbiljnu državu. A ozbiljna država ne počiva na tome tko glasnije pjeva budnice, već na nečem puno dosadnijem, ali presudnom: jakim i stabilnim institucijama.

Hrvatske institucije moraju biti neovisne, pravedne i slijepe na političke boje, neovisno o tome koliko je trenutna "koalicija stabilna". Tek kada stvorimo sustav u kojem se rad i poštenje isplate više od stranačke iskaznice i lažnog busanja u prsa, moći ćemo reći da smo uspjeli.

To je pravo domoljublje. Sve ostalo je samo loš PR.