Dok se većina europskih demokracija zadovoljava time da građani jednom u nekoliko godina zaokruže broj na glasačkom listiću i potom šute do sljedećih izbora, Švicarska je posljednjih dvadesetak godina provela desetke referenduma o pitanjima koja bi u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Francuskoj rješavali isključivo stranački aparati i sindikalni pregovarački stolovi. Minimalna plaća, univerzalni osnovni dohodak, ograničenje broja stanovnika, tržišna ekonomija bez frakcijskog bankarstva - sve je to u Švicarskoj završilo pred biračima, a ne pred parlamentarnim odborom.
Ono što je zanimljivo nije samo da su Švicarci o tim pitanjima glasali, nego kako su glasali. Iznova i iznova, kad im je ponuđen izbor između populističkog obećanja i ekonomski odgovornog rješenja, švicarski je birač - uključujući radnike, umirovljenike i mlade - birao ono drugo, i to uvjerljivim, često dvotrećinskim većinama. Ne zato što je Švicarska osobito desna zemlja (nije), nego zato što švicarski model izravne demokracije prisiljava birače da preuzmu vlasništvo nad posljedicama vlastite odluke.
Kad glasate za nešto što će platiti netko drugi, lakše je reći da. Kad znate da ćete račun platiti vi sami, kroz vlastitu plaću, mirovinski fond ili konkurentnost vlastitog poslodavca, razmišljanje postaje bitno ozbiljnije.
Donosimo deset referendumskih odluka ovog stoljeća koje najbolje ilustriraju taj fenomen - poredanih po značaju za širu ekonomsku raspravu, s objašnjenjem što je bilo na kocki i zašto su Švicarci rekli ne.
1. Ne minimalnoj plaći (2014.)
Sindikati su 2014. tražili da se u Ustav upiše minimalna plaća od 4.000 franaka mjesečno, odnosno 22 franka na sat – što bi, preračunato, bila najviša minimalna plaća na planetu, gotovo dvostruko viša od tadašnjeg njemačkog prijedloga. Kampanja je bila emotivna, usmjerena na niskoplaćene radnike u trgovini i ugostiteljstvu.
Birači su je odbili sa 76% glasova protiv, u svih 26 kantona. Vlada, poslodavci, ali i dio ekonomske struke upozoravali su da bi nametnuta plaća od 61% medijalne place izbacila s tržišta rada upravo one koje je trebala štititi - mlade, nekvalificirane i starije radnike - jer Švicarska nema jedinstveno tržište rada, nego sustav kolektivnih ugovora prilagođenih regiji i sektoru. Ironično, tržišni je pritisak u godinama nakon referenduma sam podigao plaće u nizu sektora (Aldi, Lidl, H&M) na razine blizu traženih - bez zakonske prisile i bez rizika da propisana cijena rada istisne najranjivije s tržišta.
2. Ne besplatnom novcu za sve (2016.)
Dvije godine kasnije Švicarska je postala prva zemlja na svijetu koja je na referendumu odlučivala o bezuvjetnom osnovnom dohotku - ideji da svaka odrasla osoba, radila ili ne, dobiva oko 2.500 franaka mjesečno. Prijedlog je namjerno ostavio otvorenim pitanje financiranja, što se pokazalo kobnim.
Rezultat: 76,9% protiv, uz svega 23,1% podrške. Savezno vijeće je procijenilo trošak na oko 208 milijardi franaka godišnje i upozorilo da bi model demotivirao dio radne snage, posebice one s niskim i srednjim primanjima kojima bi rad prestao imati smisla u odnosu na zajamčeni prihod. Ministar unutarnjih poslova Alain Berset sažeo je raspoloženje birača porukom da postojeći socijalni sustav funkcionira i da ga treba unaprjeđivati, a ne rušiti radi ideološkog eksperimenta bez pokrića.
Znakovito je da je potpora bila najveća upravo u urbanim, bogatijim sredinama poput Ženeve, dok su ruralniji i radnički kantoni bili odlučno protiv – obrnuto od uobičajene karte glasanja o socijalnim pitanjima.
3. Ne zatvaranju vrata pred svijetom (2026.)
Najsvježiji primjer, i onaj koji je do posljednjeg dana izgledao neizvjesno. Švicarska pučka stranka (SVP), koja uživa najveću potporu u zemlji, predložila je da se u Ustav upiše gornja granica od 10 milijuna stanovnika do 2050. godine, uz obvezu vlade da - ako broj stanovnika prijeđe 9,5 milijuna - ograniči azil, spajanje obitelji i boravišne dozvole, čak i pod cijenu raskida sporazuma o slobodnom kretanju ljudi s Europskom unijom.
Birači su inicijativu odbili s otprilike 55% glasova, uz osjetno veću odbojnost u urbanim središtima poput Ženeve, gdje je protiv glasalo oko dvije trećine birača. Poslovna zajednica, Gospodarska komora (EconomieSuisse) i vlada upozoravali su da bi raskid sporazuma o slobodnom kretanju pokrenuo takozvanu giljotinsku klauzulu koja bi urušila cijeli paket od preko sto bilateralnih sporazuma sa Švicarskom najvećom trgovinskom partnericom - Europskom unijom.
Zanimljivo, i sami birači u anketama nakon glasanja češće su navodili pragmatične nego ideološke razloge: tko će posluživati u restoranu, tko će njegovati starije, ako se dotok radne snage umjetno zaustavi. U zemlji s tržištem rada koje već ovisi o useljenoj radnoj snazi, ustavno ograničenje broja stanovnika pokazalo se preskupim eksperimentom - čak i za dio birača koji inače podržava stroža pravila useljavanja.
4. Ne prekidu slobodnog kretanja radne snage (2020.)
Iste stranke koje su 2026. tražile ograničenje broja stanovnika, pokušale su 2020. jednostavnije - jednostranim raskidom sporazuma o slobodnom kretanju osoba s EU-om, takozvanom "inicijativom za ograničenje". Prijedlog je bio radikalniji od svega što je SVP dotad tražio: da vlada u roku od godinu dana pregovara o suspenziji sporazuma, a ako pregovori ne uspiju, da ga jednostrano raskine u sljedećih 30 dana.
Rezultat je bio nedvosmislen: 61,7% protiv, uz sudjelovanje gotovo 60% birača. Argument koji je prevagnuo bio je izravno ekonomski - zbog "giljotinske klauzule" u paketu bilateralnih sporazuma, raskid slobodnog kretanja povukao bi za sobom i sporazume o uklanjanju trgovinskih barijera, poljoprivredi, zračnom prometu i istraživanju, upravo u trenutku kada je gospodarstvu, usred pandemije, bio najpotrebniji neometan pristup najvećem izvoznom tržištu. Švicarski birač je i ovdje, kao i šest godina kasnije, prepoznao razliku između kontrole imigracije kao politike i rušenja cijele mreže gospodarskih odnosa kao cijene te politike.
5. Ne stropu na plaće menadžera (2013.)
Mladi socijalisti pokrenuli su inicijativu "1:12" koja bi zabranila da najviša plaća u tvrtki bude više od dvanaest puta veća od najniže. Kampanja je iskoristila stvarno nezadovoljstvo rastom menadžerskih naknada - prije 25 godina švicarski su direktori zarađivali šesterostruko više od prosječnog radnika, danas i do četrdeset puta više.
Ipak, 65,3% birača glasalo je protiv, i to u svih 26 kantona. Poslovna zajednica upozoravala je da bi kruti omjer plaća naveo multinacionalne kompanije - od UBS-a do Novartisa - da premjeste sjedišta izvan Švicarske, odnijevši sa sobom porezne prihode i visokoplaćena radna mjesta koja ionako pune državni proračun više nego što bi ih spašavanje uštedjelo. Vrijedno je primijetiti da to nije bio slijepi otpor bilo kakvoj reformi korporativnog upravljanja: samo osam mjeseci ranije birači su s 67,9% podrške prihvatili takozvanu "Minder inicijativu" koja dioničarima daje obvezujuće pravo glasa o menadžerskim naknadama. Poruka je dosljedna: transparentnost i odgovornost prema vlasnicima kapitala – da; administrativno propisivanje omjera plaća – ne.
6. Ne državnom monopolu nad stvaranjem novca (2018.)
Vjerojatno najintelektualnije zahtjevan referendum na ovom popisu. Takozvana "Vollgeld" inicijativa tražila je da jedino Švicarska narodna banka smije stvarati novac, dok bi poslovne banke morale držati stopostotne pričuve na depozite po viđenju – u praksi, ukidanje frakcijskog bankarstva na kojem počiva cjelokupni suvremeni financijski sustav.
Ideja, ukorijenjena u čikaškom planu ekonomista iz doba Velike depresije, dobila je iznenađujuće ozbiljnu podršku dijela međunarodnih komentatora, uključujući i glavnog ekonomskog komentatora Financial Timesa. Švicarski birači ostali su nepokolebljivi: 75,7% protiv. Predsjednik Švicarske narodne banke Thomas Jordan opisao je prijedlog kao "nepotreban i opasan eksperiment" koji bi ozbiljno naštetio gospodarstvu, a tržišta su reagirala olakšanjem - dionice UBS-a i Credit Suissea porasle su više od 2% već sljedećeg dana trgovanja. Referendum je pokazao da čak i u zemlji sklonoj propitivanju vlastitih institucija, radikalna kabinetska rekonstrukcija monetarnog sustava, bez pokrića u praktičnom iskustvu, ne prolazi kod birača kojima je financijska stabilnost dio nacionalnog identiteta.
7. Ne poskupljenju leta, grijanja i vožnje u ime klime (2021.)
Revizija Zakona o CO2 trebala je Švicarsku uskladiti s Pariškim sporazumom - smanjenje emisija za 50% do 2030., uz podizanje naknade na fosilna goriva i uvođenje takse na zrakoplovne karte. Iza zakona je stajao gotovo cijeli politički i poslovni establišment: vlada, većina stranaka, sindikati, poslodavačke organizacije, više od 200 tvrtki.
Unatoč tome, zakon je pao – doduše tijesno, 51,6% naprema 48,4%. Ono što je referendum učinilo zanimljivim nije samo rezultat nego njegova struktura: prema analizama medijske kuće TX Group, čak 58% birača u dobi od 18 do 35 godina glasalo je protiv, dok je podrška bila najjača kod umirovljenika. Ruralna Švicarska, gdje bi poskupljenje goriva i grijanja najviše pogodilo kućni budžet, izravno se suprotstavila urbanim središtima poput Züricha, Baselu i Ženeve. Poruka za tvorce klimatske politike diljem Europe bila je nedvosmislena: građani su spremni podržati zelene ciljeve, ali ne i kad im se dodatni porezi predstave kao jedina moguća, neupitna cesta prema njima.
8. Ne šestotjednom godišnjem odmoru (2012.)
Sindikat Travail.Suisse pokušao je zakonski propisati povećanje minimalnog godišnjeg odmora s četiri na šest tjedana, tvrdeći da su radnici sve izloženiji stresu i preopterećenosti. Udruga poslodavaca procijenila je da bi mjera gospodarstvo koštala oko 6,5 milijardi franaka godišnje u dodatnim troškovima rada.
Birači su prijedlog odbili sa 66,5%, u gotovo svim kantonima. Zanimljivo, Švicarska već sada u praksi nudi prosječno pet tjedana odmora zahvaljujući kolektivnim ugovorima i konkurenciji na tržištu rada – bez zakonske prisile. Birači su, drugim riječima, prepoznali razliku između poboljšanja radnih uvjeta kroz pregovore i tržišnu konkurenciju te nametanja jedinstvenog rješenja odozgo koje bi, prema upozorenjima poslodavaca, mogla platiti upravo konkurentnost zemlje u odnosu na susjednu Njemačku, Francusku i Italiju.
9. Ne povratku na zlatni standard kroz stražnja vrata (2014.)
Inicijativa "Spasimo švicarsko zlato", koju je pokrenulo krilo SVP-a, tražila je da Švicarska narodna banka drži najmanje 20% svoje aktive u zlatu (umjesto tadašnjih 8%), da to zlato nikad ne prodaje i da ga u cijelosti drži fizički na švicarskom tlu.
Prijedlog je odbijen sa 77% glasova protiv - jednim od najuvjerljivijih rezultata na ovom popisu. Predsjednik središnje banke Thomas Jordan upozorio je da bi kruta zakonska obveza kupnje golemih količina zlata (oko 1.500 tona u pet godina) ozbiljno ograničila sposobnost banke da vodi fleksibilnu monetarnu politiku, posebice u obrani frankovog tečaja u odnosu na euro. Ovaj referendum dobro ilustrira nijansu švicarskog pristupa: birači nisu ideološki fiksirani ni na "tvrdi novac" niti na neograničenu diskreciju središnje banke - oni procjenjuju svaki prijedlog prema tome ograničava li on ili proširuje sposobnost institucija da odgovorno upravljaju rizicima.
10. Ne ukidanju poreznih povlastica za strane rezidente (2014.)
Istog dana kad su odbili zlatnu inicijativu, birači su odlučivali i o ukidanju takozvanog paušalnog oporezivanja - posebnog poreznog režima za imućne strance koji u Švicarskoj borave, ali ondje ne rade, a porez plaćaju prema životnim troškovima, a ne prema stvarnom globalnom prihodu. Kritičari su ga nazivali "poreznom rupom za milijunaše".
Birači su ukidanje odbili s 59% glasova protiv. Kantoni poput Vauda i Valaisa, gdje takvi rezidenti čine značajan dio lokalnog gospodarstva kroz potrošnju i investicije, glasno su branili strance, upozoravajući na gubitak poreznih prihoda i radnih mjesta u slučaju masovnog iseljavanja. Odluka pokazuje dosljednost: isti birači koji su prije toga odbili ekstremno visoku minimalnu plaću i uveden strop na menadžerske plaće, jednako su tako odbili ukinuti fiskalni mehanizam koji Švicarsku čini privlačnom destinacijom za kapital i talente – prepoznajući poreznu konkurentnost kao komparativnu prednost, a ne kao nepravdu koju treba zakonski iskorijeniti.
Nije sve uvijek "ne" državi
Poštenja radi, ovaj popis ne znači da su Švicarci refleksivno protiv svake veće uloge države ili uvijek za useljavanje. Isti birači 2014. uskim su rezultatom (50,3%) prihvatili ograničavanje imigracije s EU-om, što je Bruxelles primio kao ozbiljan diplomatski incident. 2023. su s gotovo 60% podrške prihvatili zakon o klimi i inovacijama koji državu obvezuje na neto nultu emisiju do 2050. - samo dvije godine nakon što su odbili sličan, ali fiskalno oštriji zakon o CO2.
Švicarski model izravne demokracije nije stroj koji uvijek proizvodi liberalne odgovore; on je mehanizam koji birače prisiljava da svaki prijedlog odmjere kroz vlastiti novčanik i vlastitu svakodnevicu, a ne kroz stranačku pripadnost. Ponekad ta kalkulacija vodi prema više države, ponekad prema manje - no gotovo uvijek prema opreznijem, manje ideološki motiviranom rješenju od onoga koje su predlagali organizatori referenduma.
Direktna demokracija kao provjera stvarnosti
Zajednički nazivnik ovih deset odluka nije stranačka pripadnost birača, nego njihova spremnost da svaku ideju - koliko god zvučala plemenito na plakatu ili u paroli - provjere kroz kritičko pitanje: tko će ovo stvarno platiti, i što će se dogoditi kad poticaji krenu djelovati onako kako ekonomska teorija predviđa, a ne onako kako to obećava kampanja?
Minimalna plaća koja izbacuje najranjivije s tržišta rada, osnovni dohodak bez pokrića, ograničenje broja stanovnika koje ugrožava vlastito gospodarstvo, ukidanje bankarskog sustava koji desetljećima funkcionira - sve su to prijedlozi koji na prvo slušanje zvuče kao pravda, a na drugo, dublje razmišljanje, kao rizik čije posljedice netko mora snositi.
Upravo je to razlika između demokracije kao rituala i demokracije kao odgovornosti. Kad birač zna da će sljedeći tjedan on sam, ili njegov susjed, ili njegovo poduzeće, živjeti s posljedicama vlastitog glasa, popularizam gubi privlačnost, a trezvena procjena troškova i koristi postaje ono što uistinu jest - najpouzdaniji temelj dugoročnog blagostanja. Švicarska nije bogata unatoč čestim referendumima o ekonomski osjetljivim pitanjima - ona je bogata dijelom i zato što njezini građani, suočeni s izborom, iznova biraju odgovornost umjesto iluzije besplatnog ručka.
