Ako je vjerovati službenim objavama iz Banskih dvora i rebalansima proračuna koji iz godine u godinu nabujaju poput rijeke u proljeće, Hrvatska je na samom vrhuncu ekonomskog blagostanja. BDP raste, plaće u javnom sektoru lete u nebo, a premijer Andrej Plenković na tjednoj bazi dijeli proračunski novac kao da je riječ o vlastitoj djedovini.

No, zagrebete li samo milimetar ispod površine te proklamirane "stabilnosti", dočekat će vas gorka realnost koju osjeća svaki građanin koji izađe iz državnog ureda i uđe u trgovinu.

Rast BDP-a i nominalnih plaća u uvjetima masovnog tiskanja novca i državne intervencije nije znak ekonomskog zdravlja, to je šarena laža za lakovjerne. Prava slika standarda vidi se "na policama".

U Slavoniji se nekada skupoća mjerila cijenom kilograma svinjetine, koja je prije svega pet ili šest godina iznosila manje od dva eura (12–13 kuna). Danas taj isti kilogram stoji i do sedam eura. To je skok od preko 300%, dok realne plaće u privatnom sektoru, koji jedini stvara novu vrijednost, nisu pratile ni djelić tog divljanja. Energetika, stanovanje i hrana pojeli su svaku "povišicu" koju je država velikodušno prebacila iz lijevog u desni džep poreznih obveznika.

Plenkovićeva ekonomska politika svela se na ponašanje pijanog ruskog milijardera koji probleme rješava tako da na njih baca tuđi novac. Kad god bi zaiskrilo među prosvjetarima, liječnicima, javnom upravom ili umirovljenicima, premijer bi posegnuo za proračunom i podijelio nove stotine milijuna eura. Kruna tog ciničnog kupovanja socijalnog mira bilo je drastično podizanje plaća ministrima i saborskim zastupnicima.

Stvorena je iluzija blagostanja dok se istovremeno privatni sektor guši pod poreznim opterećenjem, a stotine tisuća radno sposobnih Hrvata spakirale su kofere i odselile. Umjesto strukturnih reformi, rasterećenja rada i rezanja birokracije, dobili smo hipertrofiranu državu u kojoj je jedini siguran put do uspjeha stranačka iskaznica.

"Središnjica može pogrešiti jednom, ali ne dva puta"

Kada se ostvare dobri rezultati, makar bili plod europskih fondova ili globalnih kretanja, Plenković je prvi pred kamerama, preuzimajući zasluge za sve, od gradnje mosta do lokalnog dječjeg vrtića. No, čim izbije korupcijski skandal u nekom od ministarstava, premijer primjenjuje taktičko čuđenje. Odjednom ništa nije znao, "institucije rade svoj posao", a on s krupnim kriminalom u vlastitoj vladi nema ama baš nikakve veze.

Prema nekim izvorima, sam premijer ljubitelj je kultne komedije Balkanski špijun. Bilo bi smiješno da nije žalosno koliko sustav podsjeća na čuvenu repliku koju parafraziram: "Središnjica može pogrešiti jednom, ali ne dva puta." U Plenkovićevom slučaju, ministri padaju kao na tekućoj vrpci, uski krug prijatelja kadrovira po državnim tvrtkama gdje je jedina i glavna referenca bliskost s premijerom, a "središnjica" navodno nikada ništa ne primjećuje. Dovođenje vlastitih kadrova na čela javnih poduzeća nije reformski potez nego čisti klijentelizam i nepotizam koji uništava svaku tržišnu utakmicu.

Upozorenje za HDZ: mađarski scenarij na hrvatski način

Narod je trenutno miran jer novac iz EU fondova i proračunska akumulacija još uvijek cure. Ali taj je mir lažan i kratkotrajan. Jedina stvarna sreća za HDZ u ovom trenutku jest činjenica da je oporba bezidejna, razjedinjena i nesposobna ponuditi ikakvu suvislu liberalnu ili reformsku alternativu. Preuzimanje države od strane takve oporbe u ovom bi trenutku vjerojatno značilo još veću ekonomsku katastrofu.

No, povijest nas uči da ekonomski zakoni uvijek dođu na naplatu. Pogledajte Mađarsku, Viktora Orbana i njegovu godinama građenu klijentelističku mrežu na kraju je počeo rušiti upravo vlastiti narod, iscrpljen inflacijom, nepotizmom i gušenjem slobodnog tržišta.

Za HDZ, ali i za stabilnost Hrvatske, bilo bi daleko pametnije i bezbolnije da Plenkovića i njegovu politiku ekonomske neodgovornosti smijeni sama stranka dok još ima vremena. Ako ga umjesto unutarstranačkih mehanizama smijeni gnjev osiromašenog i prevarenog naroda kada proračunska špina presuši, šteta za državu bit će nesaglediva.

Graditi ekonomiju na državnom intervencionizmu i statističkim obmanama dok privatni sektor krvari nije vođenje države, to je put u provaliju.