Jeste li se ikad zapitali zašto je hrvatska kinematografija toliko loša, dosadna, klišeizirana i jalova, pogotovo u odnosu na, recimo, srpsku? Koliko dobrih domaćih filmova, koje biste opet pogledali, vam pada na pamet? Koliko se domaćih TV serija možete sjetiti kod koje se ne biste zacrvenili u licu od srama što ste ih uopće pogledali?

Mislim da svi imamo vrlo slične odgovore na navedena pitanja. Dobar dio razloga zašto je hrvatska kinematografija - upotrijebit ću blagi izraz - katastrofalna, leži u tome što hrvatski glumci provode više vremena promičući propale ideologije i propale države nego vježbajući glumu.

Zaista, kakav je to glumac koji je poznatiji po gluposti koju je u nekom intervjuu izjavio nego po filmovima i serijama u kojima je glumio? Može li se takva osoba uopće zvati umjetnikom?

Leon Lučev, kažu hrvatski glumac (a valjda treba vjerovati novinarima) provalio je tako sljedeću izjavu koja je podigla prašinu u hrvatskoj javnosti - ne zato što je istinita i dubokoumna (nije nijedno ni drugo), već zato što je nevjerojatno bedasta i besmislena:

"Imam prezir prema vrednovanju nogometaša. Jako mi je teško prihvatiti da prosječan nogometaš u Hrvatskoj ima deset puta veću plaću od vrhunskog doktora."

Ovdje je samouvjereno izrekao neke podatke kao da su to činjenice. Jesu li se novinari uopće potrudili provjeriti? Ne. Oduševljeno su to širili i poticali raspravu o tome jesu li nogometaši "zaslužili" tako visoke plaće. Kad bismo tu njegovu izjavu bez provjere uzeli kao istinitu, gotovo svatko bi se morao zapitati: "Dobro, pa kako to može biti?" i zaključiti da nešto ne valja s vrednovanjem u društvu.

Samo što je izjava potpuno netočna. Kad Lučev kaže "prosječan nogometaš u Hrvatskoj" - treba prvo provjeriti koliko ima nogometaša u Hrvatskoj i koliko zarađuju. Prema podacima Hrvatskog nogometnog saveza, u Hrvatskoj je trenutno registrirano oko 113.000 nogometaša - to su igrači svih dobnih skupina koji aktivno sudjeluju u različitim ligama.

Od tih 113.000 nogometaša, većina ne prima nikakvu novčanu naknadu za svoj trud i zalaganje - ništa! Tako da bi ispravno bilo reći da prosječni nogometaš u Hrvatskoj ne zarađuje ništa od toga. Onda bismo mogli postaviti sljedeće pitanje - je li to pravedno? I morali bismo zaključiti upravo suprotno od Lučeva - da nogomet nije dovoljno cijenjen u našem društvu.

No, i to bi bilo pogrešno, skoro kao i njegovo rezoniranje. Jer u bilo kojem sportu, kao i u skoro bilo kojem poslu (osim u kulturi) ljudi se prvo moraju dokazati i proći određenu selekciju da bi došli do razine kad zaslužuju nagradu za svoj trud.

Profesionalni nogometaši - to su prema kategorizaciji HNS-a oni koji primaju najmanje 3.000 eura godišnje naknade - njih je manje od 500, prosječna im je plaća niža od 1.200 €, a medijalna ispod 800 eura. Liječnici u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju oko 2.800 eura neto, a "vrhunski liječnici", o kojima Lučev govori, sigurno još i više.

Tako da je njegova izjava, ukratko, neistinita. Poslužio se dezinformacijom da bi iskazao svoju mržnju prema ljudima koji zarađuju više od njega - jer su uspješniji i bolji od njega. To je onih 100-tinjak nogometaša u Hrvatskoj koji stvarno dobro zarađuju.

Ako Lučev misli da je lako doći među tih 100-tinjak najboljih nogometaša u Hrvatskoj, od njih ukupno 113.000 - neka proba. Nikome nije zabranjeno da se počne baviti nogometom.

U svakom slučaju, statistički je puno lakše doći do titule "profesionalnog glumca" i živjeti lijepo na račun poreznih obveznika bez ikakvih značajnih djela iza sebe, nego postati profesionalni nogometaš i živjeti dobro od nogometa.

Kao da to nije bilo dovoljno blamaže za hrvatsku kulturnu scenu u jednom tjednu, Aleksandar Stanković, novinar i voditelj emisije "Nedjeljom u 2" na HRT-u, odlučio je pozvati u goste još jednog takvog. Njegovom gostu ne mogu se sjetiti imena, nećete mi zamjeriti. To je čovjek koji navodno nešto piše, tako ga barem predstavljaju, premda je jako teško naći osobu koja je pročitala njegovu knjigu.

Ali čovjek ima puno toga za reći - o Hrvatima. Ukratko, u Hrvatskoj mu se ne sviđa ništa, Hrvati su užasan narod, a hrvatski jezik kaže da je učio od Rade Šerbedžije. Legitimno. Ovo je slobodna zemlja i svatko može reći što mu se ne sviđa, pa i ako mu se baš ništa ne sviđa ovdje osim ponekog hrvatskog Srbina, naravno. Samo što u cijelom tom intervjuu nije bilo naznake neke dublje poante, izvan onog standardnog "ništa u Hrvatskoj ne valja" i "sve je bilo bolje u Jugoslaviji" narativa.

Ni ovaj naš "slavni" pisac kojem ne znamo ime, nije mogao zaobići nogomet, pa je morao "oplesti" - ovaj put po Luki Modriću. Kaže, kakav je to "ambasador Hrvatske" i što bi stranci o Hrvatskoj mogli saznati po Luki Modriću?

Zanimljivo. Lik kojeg ne znaju vjerojatno ni u rodnom mjestu ima prilično muda napasti čovjeka za koga znaju u gotovo svakom kutku svijeta. Nevjerojatno!

Napadi na nogometaše, njihov značaj i primanja, nisu rijetkost u hrvatskoj javnosti i zanimljivo je da takvi napadi redovito dolaze iz vrlo sličnih krugova - od "glumaca", "pisaca", različitih "kulturnjaka" i mahom intelektualaca. To su ljudi koji o sebi imaju vrlo visoko mišljenje. U njihovim glavama, oni su "hrvatska elita". Jugoslavenski novinari im pomažu u tome pozivajući ih da odgovore na pitanja koja nitko od građana nije tražio. Ne vjerujem da ikoga zanima što neki žnj pisac misli o Luki Modriću niti što neki žnj glumac misli o prihodima nogometaša.

Oni imaju potrebu izraziti svoj - kako je Lučev to lijepo rekao - prezir - prema onima koji su bolji od njih. Jer elita, to je neka vrsta današnje aristokracije, ne može dopustiti da netko uživa više bogatstva i poštovanja od njih, a ne pripada njihovom miljeu.

Dakle, nije tu problem što neki nogometaš (jedan od 1000) zarađuje od onoga što najbolje zna i u što je uložio cijeli svoj život. Problem je što je on uspješan, dobar u tome i što zarađuje više od "elite". Elitu to jako vrijeđa.

Premda naša "elita" živi već jako dobro, vjerujte, njima ništa ne nedostaje. Država se dobro za njih brine - ista ona država koju bi oni radije da ne postoji. Ali njima to nije dosta dok god postoje oni koji zarađuju više.

To je zavist, pomiješana s pohlepom. Hrvatski kulturnjaci su se time srozali na najnižu moguću razinu i na dobrom su putu da svoj posao i zanimanje, koje bi trebalo biti profinjeno i kulturno uzdignuto, maksimalno zgade prosječnom građaninu. Nije kriv promatrač koji u tome vidi ono što se jedino može vidjeti - krivi su mediji i novinari koji takve šarlatane i beskralježnjake puštaju u eter i daju im prostor koji ovi ničim nisu zaslužili.