Trideset i šest godina dijeli nas od trenutka kad je Hrvatska, na izmaku jednopartijske Jugoslavije, krenula putem koji tada gotovo nitko nije mogao predvidjeti.

Nije to bio put popločan asfaltom. Bio je to put kroz rat, kroz razaranje trećine teritorija, kroz tranziciju koja je za mnoge značila gubitak posla i sigurnosti, kroz pretvorbu i privatizaciju koje su ostavile rane vidljive i danas.

Pa ipak, kad se na Dan državnosti odmaknemo od svakodnevnih svađa i pogledamo bilancu hladne glave, slika je jednoznačna: Hrvatska je danas neusporedivo razvijenija, sigurnija i bogatija zemlja nego što je bila 1990.

Što je donijela samostalnost

Početna točka bila je poražavajuća. Domovinski rat odnio je tisuće života, protjerao stotine tisuća ljudi i fizički uništio gospodarstvo upravo u trenutku kad je trebalo graditi novu državu. Hrvatska se osamostalila usred ratne ekonomije - s razorenom infrastrukturom, okupiranim teritorijem i bruto domaćim proizvodom koji je u prvim ratnim godinama strmoglavo pao.

Iz te startne pozicije put je vodio samo prema gore, ali ne sam od sebe. Mir, reintegracija okupiranih područja i postupna izgradnja institucija pretvorili su ratom opustošenu zemlju u funkcionalnu državu. Mjera tog napretka najbolje se vidi u jednom podatku: dok je BDP po stanovniku 2000. godine iznosio tek 48 posto prosjeka Europske unije, do 2022. popeo se na 73 posto tog prosjeka. Drugim riječima, u dvadesetak godina Hrvatska je prepolovila zaostatak za europskom jezgrom.

Faktor na globalnoj sceni: NATO, EU, Schengen, euro

Samostalnost je bila tek prvi korak. Pravi zaokret dogodio se kroz integracije koje su Hrvatsku ugradile u zapadni svijet kojem Hrvatska oduvijek mentalno pripada.

Ulaskom u NATO 2009. godine Hrvatska je dobila ono što malo koja zemlja njezine veličine ima - vjerodostojno sigurnosno jamstvo najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu. Za državu koja je samostalnost izborila oružjem, to nije apstrakcija nego temelj svakog dugoročnog planiranja.

Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. otvorilo se tržište od gotovo pola milijarde potrošača, slobodno kretanje ljudi, kapitala i robe te - vrlo konkretno - pristup europskim fondovima koji danas financiraju ceste, vodovode, škole, bolnice i istraživačke projekte diljem zemlje.

Strani kapital i bespovratna sredstva EU-a postali su, kako primjećuju i rejting-agencije, jedan od stupova hrvatskoga gospodarstva.

A onda je 1. siječnja 2023. došao dvostruki skok kakav je malo koja članica izvela istodobno: Hrvatska je ušla u Schengenski prostor i u eurozonu. Granice prema susjednim članicama nestale su, a kuna je zamijenjena eurom - valutom koja je, kako ističu i ulagači, postala sidro monetarne stabilnosti.

Posljedica? Hrvatska danas posuđuje novac jeftinije i sigurnije nego ikad. Kreditni rejting popeo se u investicijski razred (S&P i Fitch drže ocjenu "A-"), a Vlada ga s pravom naziva najvišim u povijesti zemlje. Gospodarstvo je 2024. raslo 3,8, a 2025. 3,2 posto - tempom koji nadmašuje prosjek eurozone.

Koliko smo ispred većine bivših republika SFRJ

Usporedba s ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije najbolje pokazuje vrijednost odabranog puta. Hrvatska danas ima najveće gospodarstvo u regiji - BDP joj je 2024. premašio 92 milijarde dolara, čime se svrstala na 21. mjesto unutar Europske unije, ispred zemalja poput Litve.

Mjereno kupovnom moći, jaz je još očitiji. Procjene za 2025. stavljaju hrvatski BDP po stanovniku na oko 27.000 dolara, dok Srbija stoji na otprilike 15.000, a Bosna i Hercegovina znatno niže. Iznad nas je još jedino Slovenija, koja je u Jugoslaviji bila najrazvijenija i tu poziciju zadržala. No ono što razlikuje Hrvatsku jest brzina konvergencije: zemlja koja je iz rata izašla razorena danas drži prosječnu neto plaću od oko 1.550 eura, dok se u većini susjedstva ona još uvijek mjeri u nekoliko stotina eura.

Tu je i turizam - adut koji nijedna druga bivša republika nema u takvom obimu. Hrvatska je 2025. ostvarila rekordnih 21,8 milijuna dolazaka i 110 milijuna noćenja, uz prihode od stranih gostiju koji premašuju 13 milijardi eura. To je gospodarska snaga koja malu mediteransku zemlju čini prepoznatljivom na svjetskoj karti.

A sada - ono o čemu se rjeđe govori

Sve navedeno je istina. Ali bila bi to polovična istina kad bismo stali ovdje, jer Dan državnosti nije dan za samodopadnost, nego za odgovornost. Hrvatska je postigla mnogo unatoč sebi, a ne uvijek zahvaljujući sebi. I upravo tu leži najveći neiskorišteni potencijal.

Počnimo od najbolnijeg pokazatelja. Na Indeksu percepcije korupcije za 2024. i 2025. Hrvatska je dobila samo 47 bodova od mogućih 100 i zauzela 63. mjesto u svijetu - pri čemu je prosjek Europske unije čak 64 boda. Nalazimo se na samom začelju Unije, uz Maltu, Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku. To nije statistička sitnica. To je novac koji ne dođe jer ulagač ne vjeruje u predvidivost; to je posao koji propadne jer presuda kasni godinama; to je mladi inženjer koji ode jer zna da napredovanje ne ovisi o tome što zna, nego koga zna.

Drugi uteg je mentalitet koji korupciju i ne doživljava kao zločin, nego kao snalažljivost. Naslijeđena navika još iz komunizma - da se rješenje traži u vezi, a ne u pravilu; da se od države očekuje da bude poslodavac i skrbnik umjesto servis građana, da je privatna inicijativa u pravilu sumnjiva - to je teret koji nijedan EU fond ne može isplatiti.

Najveća prepreka hrvatskom prosperitetu danas nije Bruxelles ni globalna konkurencija. To smo mi sami.

Treći uteg vidi se golim okom: ljudi odlaze. Demografsko pražnjenje, posebno mladih i obrazovanih, izravna je posljedica zemlje u kojoj je lakše dobiti sinekuru nego pokrenuti tvrtku. Kad najsposobniji odlaze, ne odnose sa sobom samo radnu snagu - odnose poreznu osnovicu, poduzetničku energiju i budućnost.

Što treba mijenjati

Recept nije misterij; nedostaje politička hrabrost da ga se primijeni.

Prvo, osloboditi gospodarstvo. Hrvatska je i dalje zemlja u kojoj je pokretanje i vođenje posla skupo, sporo i obeshrabrujuće zbog gustoće propisa, parafiskalnih nameta i administrativnih prepreka.

Svaki suvišan obrazac, svaka nepotrebna dozvola, svaki mjesec čekanja na rješenje - to je porez na hrabrost. Treba ga ukinuti.

Drugo, učiniti pravosuđe brzim i predvidivim. Bez vladavine prava koja jednako vrijedi za moćnika i za malog poduzetnika, sve ostalo je kozmetika. Vlasništvo koje nije zaštićeno i ugovor koji se ne može provesti u razumnom roku ubijaju ulaganja jednako učinkovito kao i visok porez.

Treće, smanjiti državu da bi se povećalo društvo. Glomazna, skupa i sporopokretna javna uprava guta resurse koji bi inače hranili privatnu inicijativu. Cilj ne bi trebao biti država koja sve dijeli nego država koja stvara uvjete da ljudi sami stvaraju.

Četvrto, kazniti korupciju tako da se isplati biti pošten. Dok god se snalažljivost na rubu zakona doživljava kao vrlina, a poštenje kao naivnost, nijedan zakon neće pomoći. Promjena kreće od institucija koje rade, ali i od kulture koja prestaje opravdavati.

Gdje smo sada?

Hrvatska je za samo jedan ljudski vijek prešla put od ratom razorene republike u raspadu do članice najmoćnijih svjetskih saveza, s otvorenim granicama i najjačim gospodarstvom u svom susjedstvu. To je uspjeh na koji svaki naraštaj ima pravo biti ponosan - uspjeh izboren krvlju, radom i odlukom da pripadamo Zapadu.

Ali sloboda izvojevana u prvoj polovini 1990-ih tek je napola iskorištena ako se sad ne izborimo i za onu drugu - ekonomsku slobodu pojedinca da radi, stvara, riskira i uspijeva bez čekanja na nečiju milost.

To je posljednji veliki rat koji nam preostaje, i jedini u kojem protivnika nećemo naći preko granice, nego u vlastitim navikama. Pobijedimo li u njemu, sljedeći Dan državnosti slavit ćemo u zemlji kakvu zaslužujemo.

Sretan Dan državnosti!