Ministarstvo vanjskih poslova Srbije uputilo je Hrvatskoj prosvjednu notu. Kako prenose srpski mediji, nota govori o "najgrubljem miješanju u izborni proces" i o sve češćem "neobjektivnom izvještavanju" hrvatskih medija o unutarnjim prilikama u Srbiji.

Parlamentarni izbori u Srbiji održavaju se 25. listopada, a Beograd smatra da hrvatski mediji o kampanji pišu jednostrano i izrazito negativno.

Uz notu je stigla i statistika. Od 15. kolovoza do 15. listopada netko je u Srbiji izbrojio 6.282 hrvatska medijska priloga i objave u kojima se spominje Aleksandar Vučić.

Prije same note vrijedi zastati na tom podatku. Država je dva mjeseca sustavno pratila što o njezinu predsjedniku pišu mediji u susjednoj zemlji, brojala je priloge i zatim ih predala diplomaciji kao dokazni materijal.

Takvo praćenje ne radi država koja vjeruje u slobodu tiska. Radi ga država koja je navikla zapovijedati medijima što i kako da pišu.

Navijanje je pravo, ne zločin

Treba biti pošten prema činjenicama. Velik dio hrvatskih medija političke događaje u Srbiji prati s pojačanim zanimanjem i otvorenim navijačkim žarom. Studentski prosvjedi, oporba, Vučićevi predizborni spotovi i svaka afera vladajuće stranke kod nas imaju kilometražu kakvu ne dobivaju ni izbori u Sloveniji ili Mađarskoj.

Pojedini portali o Srbiji pišu kao da im je to druga domaća rubrika.

Mnoge hrvatske građane to iritira. Dio čitatelja smatra da bi naši mediji trebali s istim žarom pisati o otpadu u Lici, o HRT-u ili o vlastitoj vlasti. Takva kritika je legitimna i može se izreći na tri načina: komentarom, gašenjem preglednika ili prelaskom na drugi portal.

Ali to je njihovo pravo. Mediji smiju biti pristrani, opsesivni i navijački. Smiju pretjerivati, smiju imati omiljene i neomiljene političare i smiju o Vučiću pisati sto puta na dan.

To nije posebnost hrvatskog tiska prema Srbiji. Isti mediji jednako navijački pišu o Trumpu, Orbanu, Plenkoviću, Možemo i svakoj drugoj temi koja im donosi klikove ili odgovara uređivačkoj liniji.

Pluralizam ne znači da je svaki medij neutralan. Znači da ih ima dovoljno da se pristranosti međusobno poništavaju, a čitatelj bira.

Usput, 6.282 objave u 61 dan iznose stotinjak dnevno, raspoređeno na stotine hrvatskih portala, televizija, radija i društvenih mreža. Za šefa susjedne države usred napete izborne kampanje to nije kampanja protiv Srbije. To je obično prosječno zanimanje.

Što bi točno Vlada RH sad po njemu trebala učiniti?

Ovo je pitanje na koje nota ne odgovara, a trebala bi. Što Beograd očekuje od Zagreba?

Da premijer Plenković nazove urednike i naloži im da o Vučiću pišu ljepše? Da Ministarstvo kulture uvede kvotu, pa najviše 50 priloga o Srbiji dnevno, od čega barem polovica pozitivnih? Da Vlada osnuje ured koji će brojati naslove i vraćati ih na doradu?

Upravo to bi zahtjev iz note značio u praksi, jer drugog alata država nema.

Hrvatski Ustav to izričito zabranjuje. Članak 38. jamči slobodu tiska i zabranjuje cenzuru. Europski akt o slobodi medija, koji se u cijeloj Uniji primjenjuje od kolovoza 2025., zabranjuje državama članicama miješanje u uređivačke odluke.

Hrvatska vlada ne bi to smjela učiniti ni da hoće, i to je dobro.

Problem je u tome što Beograd pretpostavlja da hrvatski sustav funkcionira kao srpski. U Srbiji su ključne televizije s nacionalnom frekvencijom i provladini tabloidi godinama ovisni o vlasti, a Srbija je na ljestvici Reportera bez granica posljednjih godina stalno padala.

Tko je navikao da medijski prostor u vlastitoj zemlji uređuje iz jednog kabineta, lako zaključi da tako funkcionira i u susjedstvu.

Prema toj logici, ako hrvatski mediji pišu loše o Vučiću, netko im je to naredio. Ako im je netko naredio, netko im može i zabraniti.

Nota zato nije diplomatski propust nego nehotično priznanje. Kaže nam više o tome kako vlast u Srbiji gleda na medije nego o tome kako hrvatski mediji gledaju na Srbiju.

Najbolji argument druge strane

Treba čuti i najjači argument Beograda.

Hrvatska nije samo skup privatnih portala. HRT je javni servis financiran pristojbom, a hrvatski dužnosnici o srpskim izborima povremeno govore glasnije nego što diplomatski bonton dopušta.

Ako su političari iz Zagreba otvoreno navijali za jednu stranu u tuđoj kampanji, Srbija ima pravo prigovoriti. Prosvjedna nota je za takve slučajeve legitiman alat.

To je točno, ali samo do jedne granice. Izjave dužnosnika stvar su države i na njih se može diplomatski odgovoriti. HRT je zakonom uređivački neovisan, barem na papiru, a Vlada mu ne smije propisivati sadržaj.

Privatni mediji, koji čine veliku većinu od tih 6.282 objave, nisu ni u kakvom odnosu s državom i za njih Vlada RH ne odgovara. Nota sve to stavlja u isti koš.

Kad se izjava ministra i naslov na portalu tretiraju kao isti državni čin, više se ne raspravlja o diplomaciji, nego se traži cenzura.

Ispravan odgovor je kratak

Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova na ovu notu ne treba odgovoriti ni ljutnjom ni ispričavanjem. Dovoljna je jedna rečenica: Vlada Republike Hrvatske ne uređuje medije, nema ovlasti uređivati ih i ne namjerava ih stjecati.

Ako srpska vlada smatra da hrvatski mediji o njoj pišu neistine, ima iste mogućnosti kao svaki građanin, političar ili tvrtka u Hrvatskoj: može tražiti ispravak prema Zakonu o medijima, tužiti sud za klevetu ili odgovoriti argumentima.

Može čak dati intervju hrvatskom mediju, bilo kojem, i nitko ga neće morati odobriti u Banskim dvorima.

Sloboda tiska ne znači da će o vama pisati lijepo. Znači da o vama može pisati bilo tko, i to tako da to nijedna vlada ne može spriječiti, ni srpska ni hrvatska. Ako je to Beogradu nerazumljivo, problem nije u Zagrebu.