POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Ili si partizan ili ustaša - treće nema!



Ili si partizan ili ustaša - treće nema!

22.09.2017.

PIŠE: Jerko Markovina FOTO: Facebook

Prijatelju sam dao savjet da nema smisla ulaziti u analizu još jednog teksta na H-alteru koji se obračunava s liberalizmom, a onda nisam prihvatio vlastiti savjet. Prihvatio sam izazov da se probijem kroz konfuznu strukturu teksta, prenatrpanu žargonom (valjda te discipline kojom se autorica bavi), natrpanu linkovima na dodatne tekstove i nakon tri do četiri pokušaja, uspio sam doći do kraja i imati barem maglovitu viziju što je autorica htjela reći. Njen tekst na H-alteru pročitajte na vlastitu odgovornost, ja ću pokušati dati nekoliko zanimljivih dijelova s kratkim komentarom, jer nemam želju krenuti u šire objašnjavanje, to bi bio full time job.

Dakle, krenimo s pretpostavkom koja je i u naslovu teksta:

"Danas u Hrvatskoj živimo na granici između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma."

Pa naravno. U zemlji u kojoj je država i dalje najjači subjekt na tržištu, ima hrpu imovine koju godinama ne zna ni popisati, u kojoj se regulacija množi geometrijskom progresijom, a porezi se uvode kako kojem ministru usfali love i kako im padne na pamet što sad oglobiti...Hmda, to je sušta esencija tržišnog liberalizma. Nacionalizam je tu ubačen kao potreba dezorijentirane ljevice da liberale smjesti nekamo i onda ih gura na desnicu, pače, na ekstrem desnice, jer tako misle da će mobilizirati ideološku podršku. Još jedna verzija ustaša i partizana - nema između, svrstaj se, dok te mi ne svrstamo. A glede (ne)svrstavanja, odmah sljedeći paragraf proklamira superiornost komunista i njihovih dosega:

"Sasvim je jasno da svi ti Jelačići ne mogu doseći temeljnu modernističku dimenziju komunista, zahtjeve za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću od socijalističkog projekta radničkog samoupravljanja, do međunarodnog pokreta nesvrstanih."

Pa čak i ako podrobnom analizom možemo naći neke stvari koje u komunizmu/socijalizmu nisu bile baš katastrofalne, dopustite da "neoliberalno" upitam – koji je bottom line tog poretka? Osim što je neslavno propao u cijelom Istočnom bloku, danas se održava u nekoliko bizarnih i izoliranih diktatura. A i nesvrstani su zanimljiva priča, nakon nestanka blokovske podjele i samog smisla balansiranja između istih, rudimentarna organizacija ipak nekako opstaje, a trenutno organizacijom predsjeda...wait for it...Venezuela! Generalni sekretar je vizionar Nicolas Maduro! Njegovi modernistički dosezi su da je prekrasnu zemlju velikih ljudskih i prirodnih potencijala doveo do gladi, nemira, redova za hranu, hiperinflacije i opće bijede. Takvu modernističku dimenziju je doista teško dostići, ali egalitarnost je ostvarena – svi su jednako pogođeni užasnim stanjem u koje ih je odveo socijalistički raj.

Nastavno na ovo, u daljnjem dijelu teksta gdje se autorica malo upustila u makroekonomske analize nailazimo na ovaj biser:

"Hrvatska i ostale navodno rastrošne zemlje evropske periferije jednostavno nemaju iste početne pozicije, pa unutar zadanih okvira i strukturiranih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi svoj zaostatak."

A ovdje je izostao pokušaj traženja uzroka tog zaostatka? Nije li sasvim moguće da je taj zaostatak nastao upravo kao posljedica modernističkih dimenzija komunizma na europskoj periferiji? Ako stvari pogledamo znanstveno, imamo u susjedstvu najveći realni eksperiment Njemačke – jedna država, podijeljena nakon rata, zapadni dio se rekordnom brzinom diže iz pepela do jedne od najjačih ekonomija svijeta i istočna koja je pod socijalizmom postala ogroman zatvor za svoje građane i koja još danas ne može nadoknaditi zaostatak, unatoč integraciji. Identičan primjer je malo udaljenija Koreja, gdje je opet Južna napredovala do prosperitetne države, a Sjeverna ostala zarobljena u nekakvom bizarnom obiteljskom kultu socijalizma.

I onda kad netko primijeti da tranzicija u Hrvatskoj nikad nije ni napravljena, nego živimo u žalosnom miksu najgoreg iz socijalizma i kapitalizma, to je prema sljedećem citatu opsesija:

"Buden pak dobro detektira neoliberalnu opsesiju i besplodno zdvajanje neoliberala 'nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega'."

Naprotiv, ne samo "neoliberali", nego i svi Hrvati bi trebali puno više zdvajati nad činjenicom da žive u zemlji koja bi mogla biti sasvim pristojna, relativno bogata, uredna europska država, a to nije i neće uskoro biti upravo zbog kontinuiteta politike ogromnog i nesposobnog državnog aparata, previsokih poreza i bacanja novca na kupovanja socijalnog mira svake interesne skupine koja malo digne glas.

"Nije samo riječ o tome da je ta perspektiva socijalno neosjetljiva, ona je temeljno netočna, što ću u nastavku pokušati i pokazati."

I taj će pokušaj biti posebno bolan i konfuzan, ali pokušajte izdržati još malo...

"No ipak taj se zdravi razum valja napasti ekonomistički, ali i hermeneutički. Druga metoda će prevladavati jer se u ovim tekstovima ipak misli uhvatiti u koštac s neoliberalnom legitimacijom putem diskurzivnih strategija i ideologema koje neoliberalizam proizvodi i kojima fabricira konsenzus u javnoj sferi."

Kad vam popusti glavobolja od pokušaja razumijevanja nagomilanih fraza, autorica želi reći da će napasti problem s dvije strane – ekonomski i filozofski. S time da će prvi preskočiti. Pošteno, jer dosad nije pokazala zavidno poznavanje ekonomije kao znanosti. Stoga, preostaje nam konstrukcija narativa, pa pogledajmo tri temeljna mita "neoliberalizma":

"Jedan od temeljnih mitova neoliberalizma jest da privatni profit stvara nova radna mjesta – no to je samo djelomično točno. Doslovno gledano, radnik je taj koji proizvodi nove vrijednosti i posljedično nova radna mjesta, dok kapitalist upravlja i kontrolira tom proizvodnjom."

I evo Marxa. Radnik stvara, a kapitalist otima. Zijev. Pa uzmimo primjer jedne naše uspješne privatne firme, Rimac automobili. Vlasnik zapravo otima rezultat radničkog truda i rada bez obzira što je upravo on taj koji je uložio svoje znanje i novac da bi pokrenuo firmu, dao radnicima priliku da rade i zarade i za to im daje novčanu naknadu. Ova firma bi zapravo trebala biti po volji ljevici – stvara radna mjesta, nije ogromna bezdušna korporacija, proizvodi su ekološki i smanjuju ovisnost o fosilnim gorivima...ali vlasnik ima profit. To ne valja, jer inače dobre želje plaćaju radnička prava i plaće. Traži od čistačica da znaju Excel. Sve je naslijedio od oca. Neš ti njegovog znanja i ideja...Bolji bi električni auto izašao iz centralnog ureda državnog ministarstva.

"Drugi je mit o stranim investicijama – koje će pokrenuti domaće gospodarstvo. Tako primjerice niti monetizacija prava na autoceste neće dovesti do novih tehnologija i napretka, ali će investitorima donijeti profit."

Tako je, zanemarimo hrpu znanstvenih istraživanja i dokaza jasne korelacije stranih investicija i rasta gospodarstva i proglasimo to mitom. Recimo, i ova investicija koju je nekidan ostvario Rimac ni slučajno neće dovesti do napretka gospodarstva i tehnologije. Ne znam, možda najveći proizvođač baterija u Aziji iz bratske i nominalno komunističke Kine ima nešto bolje informacije o funkcioniranju ekonomije i tržišta, možda im nitko nije javio da su investicije mit.

"I treći mit je mit o evropskim fondovima gdje se zanemaruje činjenica da iznos nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te da Hrvatska 10-50 posto svakog iznosa treba dati sama."

Ne mora. Sredstva iz EU fondova mogu biti i 100% bespovratna, kao što ima i projekata gdje je potrebno sudjelovanje u trošku. Sve to bi opet ljevici trebalo odgovarati, poznavajući njihovu sklonost besplatnom ovom ili onom i zbog solidarnosti, gdje se zajednički fondovi troše na projekte na periferiji Europe. Ali opet, to je izgleda nekakav mit i zamišljeni konflikt.

"U idućim nastavcima ćemo se pozabaviti neoliberalnim antagonistom – realpostojećim socijalizmom i njegovim nasljeđem, te socijalnim darvinizmom – kao temeljem mitologije neoliberalizma, da bismo nastavili s odnosom neoliberalizma prema tehnologiji koju koristi kao svoju služavku, te apolitičnošću kao polugom ultimativnog oblika ideologije."

I evo nam na kraju mali teaser sljedećeg teksta u serijalu gdje će se postaviti teza da liberali žele crkavanje na cesti i ne brinu za slabe. I Tehnologija kao Služavka. Već pripremam kokice za čitanje.

"Članak je objavljen u sklopu projekta 'Vladavina prava' koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija)."

Tekstove financira Agencija, unutar koje je Fond, a sve u sklopu projekta Vladavina prava. Ima smisla. Ovaj tekst ne financira nitko, osim mene, ulaganjem mog slobodnog vremena da ga napišem, u sklopu projekta „Cut the Bullshit“.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA
Teme: KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ (5), RADNIČKA FRONTA (12), HALTER (3)

Vezano

Vuković prešla s neoliberala na libertarijance...i opet se pošteno izblamirala
(11.10.2017.)

Fronta bez radnika: Buržoasko vodstvo i nezaposleno članstvo
(21.07.2017.)

Raskrinkavanje mita o socijalnom ili 'okrutnom tržišnom' darvinizmu
(20.07.2017.)

Prijatelju sam dao savjet da nema smisla ulaziti u analizu još jednog teksta na H-alteru koji se obračunava s liberalizmom, a onda nisam prihvatio vlastiti savjet. Prihvatio sam izazov da se probijem kroz konfuznu strukturu teksta, prenatrpanu žargonom (valjda te discipline kojom se autorica bavi), natrpanu linkovima na dodatne tekstove i nakon tri do četiri pokušaja, uspio sam doći do kraja i imati barem maglovitu viziju što je autorica htjela reći. Njen tekst na H-alteru pročitajte na vlastitu odgovornost, ja ću pokušati dati nekoliko zanimljivih dijelova s kratkim komentarom, jer nemam želju krenuti u šire objašnjavanje, to bi bio full time job.

Dakle, krenimo s pretpostavkom koja je i u naslovu teksta:

"Danas u Hrvatskoj živimo na granici između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma."

Pa naravno. U zemlji u kojoj je država i dalje najjači subjekt na tržištu, ima hrpu imovine koju godinama ne zna ni popisati, u kojoj se regulacija množi geometrijskom progresijom, a porezi se uvode kako kojem ministru usfali love i kako im padne na pamet što sad oglobiti...Hmda, to je sušta esencija tržišnog liberalizma. Nacionalizam je tu ubačen kao potreba dezorijentirane ljevice da liberale smjesti nekamo i onda ih gura na desnicu, pače, na ekstrem desnice, jer tako misle da će mobilizirati ideološku podršku. Još jedna verzija ustaša i partizana - nema između, svrstaj se, dok te mi ne svrstamo. A glede (ne)svrstavanja, odmah sljedeći paragraf proklamira superiornost komunista i njihovih dosega:

"Sasvim je jasno da svi ti Jelačići ne mogu doseći temeljnu modernističku dimenziju komunista, zahtjeve za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću od socijalističkog projekta radničkog samoupravljanja, do međunarodnog pokreta nesvrstanih."

Pa čak i ako podrobnom analizom možemo naći neke stvari koje u komunizmu/socijalizmu nisu bile baš katastrofalne, dopustite da "neoliberalno" upitam – koji je bottom line tog poretka? Osim što je neslavno propao u cijelom Istočnom bloku, danas se održava u nekoliko bizarnih i izoliranih diktatura. A i nesvrstani su zanimljiva priča, nakon nestanka blokovske podjele i samog smisla balansiranja između istih, rudimentarna organizacija ipak nekako opstaje, a trenutno organizacijom predsjeda...wait for it...Venezuela! Generalni sekretar je vizionar Nicolas Maduro! Njegovi modernistički dosezi su da je prekrasnu zemlju velikih ljudskih i prirodnih potencijala doveo do gladi, nemira, redova za hranu, hiperinflacije i opće bijede. Takvu modernističku dimenziju je doista teško dostići, ali egalitarnost je ostvarena – svi su jednako pogođeni užasnim stanjem u koje ih je odveo socijalistički raj.

Nastavno na ovo, u daljnjem dijelu teksta gdje se autorica malo upustila u makroekonomske analize nailazimo na ovaj biser:

"Hrvatska i ostale navodno rastrošne zemlje evropske periferije jednostavno nemaju iste početne pozicije, pa unutar zadanih okvira i strukturiranih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi svoj zaostatak."

A ovdje je izostao pokušaj traženja uzroka tog zaostatka? Nije li sasvim moguće da je taj zaostatak nastao upravo kao posljedica modernističkih dimenzija komunizma na europskoj periferiji? Ako stvari pogledamo znanstveno, imamo u susjedstvu najveći realni eksperiment Njemačke – jedna država, podijeljena nakon rata, zapadni dio se rekordnom brzinom diže iz pepela do jedne od najjačih ekonomija svijeta i istočna koja je pod socijalizmom postala ogroman zatvor za svoje građane i koja još danas ne može nadoknaditi zaostatak, unatoč integraciji. Identičan primjer je malo udaljenija Koreja, gdje je opet Južna napredovala do prosperitetne države, a Sjeverna ostala zarobljena u nekakvom bizarnom obiteljskom kultu socijalizma.

I onda kad netko primijeti da tranzicija u Hrvatskoj nikad nije ni napravljena, nego živimo u žalosnom miksu najgoreg iz socijalizma i kapitalizma, to je prema sljedećem citatu opsesija:

"Buden pak dobro detektira neoliberalnu opsesiju i besplodno zdvajanje neoliberala 'nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega'."

Naprotiv, ne samo "neoliberali", nego i svi Hrvati bi trebali puno više zdvajati nad činjenicom da žive u zemlji koja bi mogla biti sasvim pristojna, relativno bogata, uredna europska država, a to nije i neće uskoro biti upravo zbog kontinuiteta politike ogromnog i nesposobnog državnog aparata, previsokih poreza i bacanja novca na kupovanja socijalnog mira svake interesne skupine koja malo digne glas.

"Nije samo riječ o tome da je ta perspektiva socijalno neosjetljiva, ona je temeljno netočna, što ću u nastavku pokušati i pokazati."

I taj će pokušaj biti posebno bolan i konfuzan, ali pokušajte izdržati još malo...

"No ipak taj se zdravi razum valja napasti ekonomistički, ali i hermeneutički. Druga metoda će prevladavati jer se u ovim tekstovima ipak misli uhvatiti u koštac s neoliberalnom legitimacijom putem diskurzivnih strategija i ideologema koje neoliberalizam proizvodi i kojima fabricira konsenzus u javnoj sferi."

Kad vam popusti glavobolja od pokušaja razumijevanja nagomilanih fraza, autorica želi reći da će napasti problem s dvije strane – ekonomski i filozofski. S time da će prvi preskočiti. Pošteno, jer dosad nije pokazala zavidno poznavanje ekonomije kao znanosti. Stoga, preostaje nam konstrukcija narativa, pa pogledajmo tri temeljna mita "neoliberalizma":

"Jedan od temeljnih mitova neoliberalizma jest da privatni profit stvara nova radna mjesta – no to je samo djelomično točno. Doslovno gledano, radnik je taj koji proizvodi nove vrijednosti i posljedično nova radna mjesta, dok kapitalist upravlja i kontrolira tom proizvodnjom."

I evo Marxa. Radnik stvara, a kapitalist otima. Zijev. Pa uzmimo primjer jedne naše uspješne privatne firme, Rimac automobili. Vlasnik zapravo otima rezultat radničkog truda i rada bez obzira što je upravo on taj koji je uložio svoje znanje i novac da bi pokrenuo firmu, dao radnicima priliku da rade i zarade i za to im daje novčanu naknadu. Ova firma bi zapravo trebala biti po volji ljevici – stvara radna mjesta, nije ogromna bezdušna korporacija, proizvodi su ekološki i smanjuju ovisnost o fosilnim gorivima...ali vlasnik ima profit. To ne valja, jer inače dobre želje plaćaju radnička prava i plaće. Traži od čistačica da znaju Excel. Sve je naslijedio od oca. Neš ti njegovog znanja i ideja...Bolji bi električni auto izašao iz centralnog ureda državnog ministarstva.

"Drugi je mit o stranim investicijama – koje će pokrenuti domaće gospodarstvo. Tako primjerice niti monetizacija prava na autoceste neće dovesti do novih tehnologija i napretka, ali će investitorima donijeti profit."

Tako je, zanemarimo hrpu znanstvenih istraživanja i dokaza jasne korelacije stranih investicija i rasta gospodarstva i proglasimo to mitom. Recimo, i ova investicija koju je nekidan ostvario Rimac ni slučajno neće dovesti do napretka gospodarstva i tehnologije. Ne znam, možda najveći proizvođač baterija u Aziji iz bratske i nominalno komunističke Kine ima nešto bolje informacije o funkcioniranju ekonomije i tržišta, možda im nitko nije javio da su investicije mit.

"I treći mit je mit o evropskim fondovima gdje se zanemaruje činjenica da iznos nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te da Hrvatska 10-50 posto svakog iznosa treba dati sama."

Ne mora. Sredstva iz EU fondova mogu biti i 100% bespovratna, kao što ima i projekata gdje je potrebno sudjelovanje u trošku. Sve to bi opet ljevici trebalo odgovarati, poznavajući njihovu sklonost besplatnom ovom ili onom i zbog solidarnosti, gdje se zajednički fondovi troše na projekte na periferiji Europe. Ali opet, to je izgleda nekakav mit i zamišljeni konflikt.

"U idućim nastavcima ćemo se pozabaviti neoliberalnim antagonistom – realpostojećim socijalizmom i njegovim nasljeđem, te socijalnim darvinizmom – kao temeljem mitologije neoliberalizma, da bismo nastavili s odnosom neoliberalizma prema tehnologiji koju koristi kao svoju služavku, te apolitičnošću kao polugom ultimativnog oblika ideologije."

I evo nam na kraju mali teaser sljedećeg teksta u serijalu gdje će se postaviti teza da liberali žele crkavanje na cesti i ne brinu za slabe. I Tehnologija kao Služavka. Već pripremam kokice za čitanje.

"Članak je objavljen u sklopu projekta 'Vladavina prava' koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija)."

Tekstove financira Agencija, unutar koje je Fond, a sve u sklopu projekta Vladavina prava. Ima smisla. Ovaj tekst ne financira nitko, osim mene, ulaganjem mog slobodnog vremena da ga napišem, u sklopu projekta „Cut the Bullshit“.

VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA
Teme: KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ (5), RADNIČKA FRONTA (12), HALTER (3)

Pregleda: 5193