U svom novom stupcu u The New York Timesu Paul Krugman se nije mogao kontrolirati. Dva su zla, kaže Krugman, koja svijet sprječavaju u većoj državnoj potrošnji: Paul Ryan, na čelu Republikanske stranke SAD-a, i njemačka ekonomska politika, objavio je portal Energypress.net.

Njegova kritika njemačkih mjera štednje prilično je sumnjiva obzirom na to da je ta zemlja godinu završila sa suficitom od 1.2 posto BDP-a, a europske zemlje imaju male proračunske deficite. Pogotovo je njegova kritika sumnjiva ukoliko usporedimo Britaniju, Irsku ili Španjolsku, zemlje koje su značajno smanjile proračunske deficite, sa Grčkom ili Portugalom. Čak su i skandinavske zemlje, koje Krugman toliko voli deklarirale male deficite ili u slučaju Norveške suficit od 5.7 posto.

Takvim uspoređivanjem uvidjet ćemo kako postoji jaka korelacija između gospodarskog rasta i niskog deficita. Kad bismo bili smjeliji dodali bismo, poput Philippa Bagusa, kako je javna štednja nužan preduvjet za procvat privatnog standarda i brzi oporavak države.

S druge strane, Krugman smatra kako je sve to načinjeno kako bi se prikrilo pravo stanje stvari. Ponuda novca je porasla za 4.8 posto, cijene nekretnina su skočile, indeksi dionica u pet godina su skočili gotovo 35 posto.

Nejasno je zbog čega se Njemačka smatra odgovornom, naime ona je prilagodila svoje gospodarstvo štednji još 1990. godine i godinama nakon, kada su smanjeni troškovi rada, njene tvrtke su ekspanzivno uložile u zemljama s jeftinijom radnom snagom, čime je postala konkurentnija u usporedbi sa zemljama koje su trošak rada povećavale. Plan Agenda 2010. iz 2003. godine smanjio je poreze, naknade za nezaposlene i mirovine, što je, uzgred proveo SPD, te nakon toga morao odstupiti.

Cijelu analizu Krugmanove gluposti pročitajte na portalu Energypress.net.