Premijer Andrej Plenković u četvrtak je, nakon svečane sjednice Sabora, najavio da će hrvatski BDP prvi put premašiti 100 milijardi eura i da će rast iznositi oko 2,3 do 2,4 posto - "dvostruko više od prosjeka Europske unije i eurozone". Zaključio je da Hrvatska "i dalje hvata korak s razvijenijim zemljama".

Prva tvrdnja je točna, druga je približno točna, a treća ne slijedi iz prve dvije. Zapravo slijedi suprotno.

Zašto se Hrvatska ne može uspoređivati s Njemačkom

Postoji razlog zbog kojeg ekonomisti siromašnije i bogatije zemlje ne stavljaju na istu ljestvicu rasta, i nije riječ o uljudnosti.

Zemlja s manjim kapitalnim fondom po radniku ima više prinose na svaku novu investiciju. Ne mora izmišljati tehnologiju nego je može uvesti. Ima slobodnog prostora u produktivnosti koji razvijene zemlje nemaju jer su ga već iskoristile. Zato zemlja u sustizanju mora rasti brže - to nije postignuće nego svojstvo njezina položaja.

Iz toga slijedi obrnuto čitanje svake statistike koju premijer navodi. Kad siromašnija zemlja raste jednako brzo kao bogata, ona stoji u mjestu u relativnom smislu. Kad raste malo brže, ona se približava - ali brzinom koju treba izračunati prije nego što se proslavi.

Pa izračunajmo.

Aritmetika

Hrvatski BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći iznosi oko 78 posto prosjeka EU-27. Slovenija je na 90.

Da bismo dostigli prosjek, moramo rasti brže od njega. Koliko brže i koliko dugo?

Pri razlici od 1 postotnog boda - recimo 2,4 posto naspram 1,4 posto, koliko MMF predviđa za EU ove godine - prosjek Unije dostižemo za otprilike 25 godina. Dakle oko 2051.

Pri razlici od 2 postotna boda - za što bi nam trebao rast od oko 3,4 posto - trebalo bi nam oko 12 i pol godina.

A sada neugodan podatak. Posljednje stvarno očitanje, za drugo tromjesečje 2026., pokazuje hrvatski rast od 1,7 posto na godišnjoj razini, naniže s 2,2 posto u prethodnom kvartalu. Pri razlici od 0,3 boda prema EU prosjeku, konvergencija traje oko 83 godine.

Dakle: ovisno o tome uzmete li premijerovu projekciju ili posljednji objavljeni podatak, Hrvatska dostiže prosjek Europske unije 2051. ili 2109.

To je raspon o kojem bi vrijedilo razgovarati umjesto o tome jesmo li iznad prosjeka.

Pogrešna ljestvica

Premijer se uspoređuje s prosjekom Unije, koji vuku Njemačka, Francuska i Italija - tri gospodarstva u strukturnoj stagnaciji. To je kao da se maratonac koji trči na prvom kilometru hvali što trči brže od onih koji su već završili utrku i sjede.

Ispravna usporedna skupina su zemlje u istom položaju: članice koje još sustižu.

Prognoze MMF-a za 2026.: Poljska 3,1 posto, Bugarska 3,1, Litva 2,9, Hrvatska 2,7, Malta 3,9. Rumunjska 1,4.

A stvarna očitanja za drugo tromjesečje 2026. još su nepovoljnija: Litva 4,1, Sjeverna Makedonija 4,3, Kosovo 4,1, Poljska 3,9, Srbija 3,8, Bugarska 2,8, Bosna i Hercegovina 2,4 - i Hrvatska 1,7.

Na toj ljestvici Hrvatska nije pri vrhu. Nije ni u sredini. U drugom je tromjesečju rasla sporije i od Španjolske (2,6) i od Portugala (2,5), dakle od dviju zemalja koje su bogatije od nje i koje bi po logici sustizanja trebale rasti sporije.

To je jedina usporedba koja o hrvatskom gospodarstvu nešto govori. I upravo se ta ne navodi.

O usporedbi s SAD-om

Premijer se ranije u New Yorku pohvalio bržim rastom od američkog. Pogledajmo što ta rečenica znači u brojkama.

Nominalni BDP Sjedinjenih Američkih Država u 2026. iznosi oko 32,4 bilijuna dolara. Hrvatski oko 116,6 milijardi.

Jedan posto američkog BDP-a je gotovo trostruko više od cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.

Kad Amerika poraste 2 posto, a Hrvatska 2,4, Amerika je toj godini dodala otprilike 56 hrvatskih gospodarstava. Hvaliti se postotnom razlikom u tom kontekstu isto je što i trgovina na uglu koja objavljuje da joj je promet ove godine rastao brže nego Amazonu.

Tehnički točno. Ekonomski besmisleno.

Stotinu milijardi

Treba reći i što znači brojka koju je premijer izdvojio kao najvažniju.

Sto milijardi eura je nominalni iznos - u tekućim cijenama. Nominalni BDP raste iz dva razloga: zato što se proizvodi više i zato što je sve skuplje.

Hrvatska inflacija je oko 4,1 posto, iznad prosjeka eurozone. Znatan dio puta do te okrugle brojke prešli su, dakle, cjenici, a ne tvornice.

Isto vrijedi za podatak da je BDP od 2016. narastao za više od 53 milijarde eura. U tom razdoblju nalazi se i inflacijski udar iz 2022. i 2023., kad su cijene u dvije godine porasle dvoznamenkasto. Nominalni rekord u zemlji s natprosječnom inflacijom nije postignuće nego očitanje termometra.

Nazivnik o kojem se šuti

A sada podatak koji objašnjava dio konvergencije koju premijer pripisuje svojoj politici.

BDP po stanovniku je razlomak. U brojniku je proizvodnja, u nazivniku broj ljudi.

Hrvatska je prema popisu iz 2011. imala 4.284.889 stanovnika. Prema popisu iz 2021. — 3.871.833.

Više od 400 tisuća ljudi manje u jednom desetljeću.

Kad se nazivnik smanji za deset posto, BDP po stanovniku poraste i bez ijednog novog radnog mjesta. Dio hrvatskog "približavanja europskom prosjeku" nije u tome što smo proizveli više, nego u tome što nas je ostalo manje da to dijelimo.

To je konvergencija koju nijedna vlada ne bi smjela ubrajati u uspjehe.

Što stoji na drugoj strani

Pošteno je navesti i ono što govori u prilog vladi.

Konvergencija je stvarna. Hrvatska je pri ulasku u Uniju 2013. bila na oko 60 posto prosjeka EU, a danas je na 78. To je ozbiljan pomak i nije ga izmislio nitko.

Rast od 2,4 posto u Europi koja raste 1,4 nije loš i bolji je od alternative. Hrvatska je u razdoblju 2022.–2025. doista nadmašivala europski prosjek.

Brzina nije sve. Rumunjska je prošle godine bila među najbržima, a u drugom tromjesečju 2026. ušla je u minus od 0,4 posto. Stabilnost ima vrijednost.

Vanjsko okruženje nije vladin izbor. Njemačka stagnacija izravno pogađa hrvatski izvoz i nijedna zagrebačka politika to ne može popraviti.

Odgovori

Prvi argument je najjači i treba ga prihvatiti: pomak sa 60 na 78 posto je stvaran.

Ali treba pogledati čime je plaćen. Europskim fondovima, oporavkom turizma, i smanjenjem nazivnika. Nijedno od to troje ne ponavlja se neograničeno. Fondovi iz Mehanizma za oporavak istječu, turizam je blizu kapacitetnog ograničenja, a iseljavanje nije politika nego dijagnoza.

Ono što u toj priči nedostaje jest jedini izvor rasta koji se može ponavljati bez roka trajanja - produktivnost. Hrvatska i dalje raste prvenstveno iz potrošnje i javnih ulaganja financiranih izvana, a ne iz toga da jedan sat rada proizvede više nego lani.

Četiri broja koja bi vlada trebala objavljivati

Ako se želi mjeriti pošteno, mjeri se ovako:

BDP po stanovniku u PPS-u kao postotak prosjeka EU - i uz njega, svake godine, izračun u kojoj godini pri tekućem tempu dosežemo stotinu.

Produktivnost po satu rada, jer je to jedino što dugoročno diže plaće.

Udio investicija u BDP-u, jer sustizanje bez akumulacije kapitala ne postoji.

Neto migracija, kako bi se vidjelo popravlja li se razlomak u brojniku ili u nazivniku.

Ta četiri broja govore raste li zemlja u sustizanju. Postotak rasta u usporedbi sa stagnirajućom Njemačkom ne govori ništa.

Poanta

Problem nije u tome što premijer navodi netočne podatke. Podaci su uglavnom točni.

Problem je u ljestvici koju je izabrao. Vlada koja se mjeri prema najsporijim trkačima u utrci izabrala je mjerilo na kojem ne može izgubiti - a mjerilo na kojem se ne može izgubiti nije mjerilo nego poruka za javnost.

Za zemlju na 78 posto europskog prosjeka, rast "iznad prosjeka Europske unije" nije rezultat. To je minimalni uvjet da se ne zaostaje dodatno.

A ako se toga držimo, prosjek Unije dostižemo otprilike u godini u kojoj će djeca koja se danas rađaju navršiti 83.