Nikaragvanski predsjednik Daniel Ortega jučer je javno proglasio kraj demokratskih izbora u svojoj zemlji. U govoru povodom 47. obljetnice sandinističke revolucije iz 1979., 80-godišnji vođa je rekao:

"Ovdje više neće biti izbora kako bi oni pokušali preuzeti vlast i vladu. Dani kada bi stranke koje podržavaju Yankeeji (SAD) i somocisti vratile vlast su prošli – nikad više."

Ova izjava, prvi javni nastup Ortege nakon dva mjeseca, dolazi u trenutku kada bi njegov mandat trebao završiti 2027. godine. Umjesto priprema za izbore, režim je odlučio potpuno ukloniti bilo kakvu mogućnost mirne, demokratske smjene vlasti.

Od revolucije do obiteljske diktature

Daniel Ortega je ikona Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja (FSLN). Godine 1979. sandinisti su svrgnuli desničarsku diktaturu Anastasija Somoze uz podršku dijela međunarodne ljevice. Predstavljali su se kao socijalistička, anti-imperijalistička alternativa - s obećanjima o zemljišnoj reformi, jednakosti i "narodnoj vlasti".

Već u 1980-ima režim je pokazao autoritarno lice: građanski rat protiv kontraša, cenzura, nacionalizacije i jednopartijski sustav. Godine 1990. sandinisti su izgubili slobodne izbore od Violete Chamorro. Ortega se vratio na vlast 2007. i od tada sustavno ruši demokratske institucije.

Ključni preokret dogodio se 2018. godine. Masovni prosvjedi protiv socijalnih reformi (povećanje doprinosa za mirovine i zdravstvo) su brutalno suzbijeni - preko 300 ljudi je ubijeno, tisuće ozlijeđeno ili uhićeno. Otad režim zatvara ili protjeruje oporbu, kontrolira pravosuđe, vojsku i policiju, zatvara medije i nevladine organizacije, provodi lažne izbore (posljednji "pravi" izbori održani su 2021., bez stvarne oporbe).

Godine 2025. uslijedile su ustavne promjene kojima je Ortegaova supruga Rosario Murillo imenovana supredsjednicom, produžen predsjednički mandat na šest godina, a režim je dodatno ojačao kontrolu nad medijima, vojskom i drugim institucijama. Zemlja je postala klasična obiteljska diktatura.

Jučerašnja izjava samo je logičan završetak tog procesa: zašto održavati lažne izbore kad možeš jednostavno reći da ih više neće biti?

Socijalizam na djelu: retorika protiv stvarnosti

Zapadni socijalisti i "demokratski socijalisti" (od Bernieja Sandersa do europskih, pa i hrvatskih ljevićara - možemaša) često ponavljaju istu mant ru: "Mi smo za demokraciju, mi smo za slobodu, pravi socijalizam nije ono što se dogodilo u SSSR-u, Kubi, Venezueli ili Nikaragvi."

Oni tvrde da su socijalizam i demokracija spojivi, a neuspjesi posljedica "iskrivljenja", "američkog imperijalizma" ili "lošeg upravljanja".

Nikaragva pod Ortegom je još jedan jasan dokaz da to nije istina. Socijalizam u svojoj biti podrazumijeva centralizaciju ekonomske i političke moći u rukama države (ili "revolucionarne avangarde"). Da bi se održala planska ekonomija, nacionalizacija i "klasna pravda", režim mora suzbijati neslaganje, kontrolirati medije, zatvarati protivnike i spriječiti slobodne izbore.

Jer ljudi, kad im se da izbor, biraju slobodu i tržište, a ne siromaštvo i nestašice koje donosi socijalizam.

Povijest je dosljedna:

Lenjin i Staljin,
Castro i njegovi nasljednici,
Chavez i Maduro,
sada Ortega i Murillo.

Svi su počeli s lijepom retorikom o jednakosti i anti-imperijalizmu, a završili diktaturom, siromaštvom i masovnim bijegom stanovništva. Nikaragva danas pati od ekonomske stagnacije, visoke emigracije i represije – upravo kao i druge socijalističke eksperimente.

"Demokratski socijalizam" na Zapadu često se poziva na Skandinaviju. No Skandinavija nije socijalistička – to su tržišne ekonomije s visokim porezima i socijalnom državom. Privatno vlasništvo, slobodno tržište i vladavina prava su temelj njihova prosperiteta. Pravi socijalizam (ukidanje ili teško ograničavanje privatnog vlasništva, centralno planiranje) nigdje nije dugoročno opstao u demokratskim uvjetima.

Sloboda ili diktatura

Ortegaova izjava "Nikad više izbora" nije anomalija. To je zakonita posljedica socijalističke ideologije. Kad se moć koncentrir a u državi pod izgovorom "naroda" ili "revolucije", ona se ne odriče te moći dobrovoljno. Umjesto toga, režim gradi zid (kako je Ortega rekao) protiv svake moguće opozicije.

Za liberalne demokracije i slobodno društvo ključno je upravo suprotno: ograničena vlast, vladavina prava, zaštita privatnog vlasništva, slobodni mediji i pravo građana da smijene vlast na izborima. Samo tako se sprječava pretvaranje "revolucionara" u nove diktatore.

Nikaragva pod Danielom Ortegom i Murillo još je jedan dokaz da socijalizam, bez obzira na zapadnu retoriku o "demokraciji" i "ljudskom licu", u praksi uvijek završava u diktaturi. Povijest ne laže – a ni Ortega više ne mora.