Osnovno pravilo PR-a je napraviti nešto o čemu će svi pričati. Nije bitno je li to "nešto" izazvalo pozitivne ili negativne reakcije, bitno je da se o tome priča. U tom pogledu, Bijelo dugme, praktički zaboravljena grupa jugoslavenskih fosila konačno je dobila svojih 5 minuta slave.

Već sam dosta govorio o tome kako je lako hrvatske desničare isprovocirati - ima milijun stvari koje diraju u njihove "nacionalne i vjerske osjećaje", rekao sam da su oni najosjetljivije pahuljice u svijetu. Međutim, onda me svaki put jugoslavenski novinari uvjere da ima i puno gorih stvari od desničara s povrijeđenim osjećajima - a to je u prvom redu novinarsko licemjerje.

Bijelo dugme je na nastupu u Splitu izvelo jednu od svojih pjesama u kojima su opjevali Jugoslaviju. Pritom su na pozornici razvili jugoslavensku zastavu. To je, naravno, razljutilo prvo udruge proizašle iz Domovinskog rata, a potom i pojedine desne političare koji su podigli kaznenu prijavu.

Ne trebam puno objašnjavati zašto sam protiv kažnjavanja takvih stvari. Uvijek sam za slobodu govora, bez obzira čiju. U slobodnom društvu nitko ne bi trebao biti kažnjen zbog pjevanja pjesme ili mahanja zastave. Međutim, Republika Hrvatska ima neke zakone koji nisu potpuno u skladu s liberalnim idealima, pa tako ima i zakon po kojemu je kažnjivo razvijanje zastava koje nisu službene zastave RH ili bilo kakvo veličanje zločinačkih režima. Inače se tih zakona naš sustav pridržava samo parcijalno. No, ako je kažnjivo mahati zastavom NDH, onda po istom zakonu mora biti kažnjivo i mahanje zastavom SFRJ. U oba slučaja riječ je o zločinačkim režimima koji su bitno naštetili građanima RH, odnijeli jako puno nevinih žrtava i počinili zločine protiv čovječnosti.

Međutim, mediji i državni organi očito prave razliku. Nakon svakog koncerta Thompsona novinari u praktički svim medijima ukazuju na ponašanje publike, pjevanje ustaških pjesama i isticanje znakovlja NDH. Zatim zovu policiju, ministra policije i traže kažnjavanje počinitelja. Kada, pak, neki jugoslavenski bend otpjeva jednako nacionalističku jugoslavensku budnicu i razvije jugoslavensku zastavu, isti ti novinari će se čuditi zašto to nekome smeta.

Mojmira Pastorčić na RTL-u pita: "Kako je jugoslavenska zastava postala nešto čega se ljudi boje?". Ostali novinari su brzo prihvatili istu retoriku pa se sprdaju ljudima koji se "boje" jugoslavenske zastave, zovu jugoslavenske odvjetnike da ovi kažu kako nije počinjeno ništa protuzakonito jer, pazite sad ovo, "ne može biti protuzakonito prikazivanje zastave države u kojoj smo bili i pjevanje o državi u kojoj smo bili". Po istoj toj logici onda ne bi smjelo biti kažnjivo ni znakovlje NDH!

Nemojte me krivo shvatiti, ja sam protiv bilo kakvog kažnjavanja u oba slučaja. Smatram da se u oba slučaja radi o zločinačkim režimima koje osobno nikada ne bih veličao, ali ekstremista na obje strane će uvijek biti i to se neće suzbiti kaznama nego edukacijom. Parcijalno kažnjavanje samo jedne strane polučit će najgorim mogućim efektom.

Nego, da odgovorim Mojmiri i drugim jugoslavenskim novinarima koji se ozbiljno pitaju zašto se Hrvati toliko "boje" jugoslavenske zastave.

Novinarima će ovo doći kao šokantna novost, ali Hrvatska je ne tako davno vodila obrambeni rat protiv Jugoslavije. U tom ratu poginulo je oko 15.000 građana RH, još 40.000 je ranjeno, a materijalna šteta procjenjuje se na oko 65 milijardi DEM ili preko 30 milijardi eura (što bi danas vrijedilo preko 60 milijardi eura). To je bilo prije samo 30 godina. Ljudi se ne boje Jugoslavije, već ih podsjeća na zvjerstva iz rata.

Da novinari imaju minimum empatije prema obitelji žrtava, prema onima koji su izgubili nogu ili na neki drugi način oštećeni u ratu, ne bi se sprdali tim ljudima i ne bi im bilo toliko nejasno zašto Hrvati nisu oduševljeni kad im se pred facom maše zastavom pod kojom su ne tako davno bili mučeni, ubijani, silovani i protjerivani. Stvarno nije teško shvatiti.