U mirnim vremenima upravljanje državnim aparatom trpi osrednjost; inercija birokracije može prikriti nedostatak liderstva, a gotovo bilo tko može obnašati vlast bez katastrofalnih posljedica. No u izvanrednim situacijama maske padaju.

Kriza je brutalan i neizbježan test koji razotkriva funkcionira li država u svojoj najosnovnijoj, fundamentalnoj ulozi - zaštiti života i imovine svojih građana.

Kada se dogodio katastrofalni požar u Omišu, država je pala na tom temeljnom ispitu. Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama (SRUUK), alat plaćen novcem poreznih obveznika, dizajniran upravo za ovakve trenutke, ostao je nijem. Tragična bilanca tog nečinjenja neumoljiva je: jedan izgubljeni ljudski život, sedam osoba u životno opasnom stanju, 28 izgorjelih kuća, više od 100 uništenih vozila i 45 spaljenih brodica.

Iz perspektive klasičnog liberalizma, koji državu promatra prvenstveno kao noćnog stražara čija je jedina legitimna svrha zaštita temeljnih prava (života, slobode i vlasništva), neupotreba SRUUK-a u Omišu nije tek administrativni propust. To je izravno kršenje društvenog ugovora.

Ovo je pet krucijalnih, objektivnih razloga zašto je SRUUK morao biti aktiviran.

1. Zaštita temeljnog prava na život i imovinu kao apsolutni prioritet

U klasičnoliberalnom promišljanju država nema važniju zadaću od očuvanja fizičkog integriteta i privatnog vlasništva svojih građana. Kada vatra prijeti naseljima, svaka sekunda je presudna za evakuaciju ili pripremu obrane. SRUUK nije "opcija" koju vlast može arbitrarno koristiti; on je institucionalni mehanizam osiguranja temeljnih prava. Ne oglasiti uzbunu znači oduzeti građanima dragocjeno vrijeme potrebno za spašavanje vlastitog života i imovine koju su generacijama stjecali.

2. Informacija kao preduvjet individualne odgovornosti

Slobodno društvo počiva na premisi da su građani racionalni akteri sposobni donositi ispravne odluke za sebe i svoje obitelji, pod uvjetom da raspolažu točnim informacijama. Sustav ranog upozoravanja ne služi tome da država mikromenadžira svaki korak građanina, već da mu pruži ključnu informaciju (lokaciju i smjer vatre, uputu za evakuaciju) na temelju koje on preuzima odgovornost za vlastiti spas. Uskratiti tu informaciju znači tretirati građane kao nesposobne podanike, a ne kao suverene pojedince.

3. Fiducijarna dužnost i opravdanost javne potrošnje

SRUUK je financiran javnim novcem. Građani su, kroz poreze, prisilno financirali taj sustav pod jasnim obećanjem da će im on poslužiti u trenutku egzistencijalne ugroze. Ne iskoristiti višemilijunski sustav u trenutku kada on jedino i ima smisla predstavlja grubo kršenje fiducijarne dužnosti države prema poreznim obveznicima, ali i prema svim turistima. Ako se tehnologija za spašavanje života ne koristi kada su životi ugroženi, postavlja se pitanje legitimiteta samog državnog aparata koji ju je nabavio.

4. Minimizacija informacijske asimetrije i kaosa

U trenucima katastrofe nedostatak službenih informacija stvara vakuum koji se trenutno puni dezinformacijama, glasinama i panikom. Centralizirani, autoritativni i trenutni alert putem mobilnih uređaja (SRUUK) presijeca taj kaos. On pruža jedinstvenu, provjerenu točku istine koja omogućuje koordinirano djelovanje hitnih službi i samih građana, sprječavajući fatalne pogreške poput bijega u krivom smjeru.

5. Prevencija stihije kroz institucionalnu predvidljivost

Država ne smije funkcionirati na temelju ad hoc procjena pojedinačnih političara o tome "što bi ljudi mogli osjećati", već na temelju jasnih, predvidljivih i objektivnih protokola. Kada su zadovoljeni objektivni kriteriji ugroze (požar koji se nekontrolirano širi prema naselju), protokol mora automatizmom aktivirati upozorenje. Institucionalna predvidljivost ulijeva povjerenje; samovolja i procjene temeljene na političkom PR-u rađaju katastrofu.

Paternalizam i fatalna pogreška teze o "izazivanju panike"

Nakon tragedije, suočeni s posljedicama vlastitog nečinjenja, pojedini su političari iznijeli skandaloznu tezu: upotreba SRUUK-a navodno bi dodatno prouzročila paniku.

Ovakav argument nije samo logički promašen; on je duboko paternalistički, moralno bankrotiran i empirijski opovrgnut samim ishodom omiške tragedije. Paniku ne stvara istina. Paniku stvara neizvjesnost.

Građanin ne paničari kada na mobitel dobije jasnu, službenu uputu: "Požar se približava s istoka. Zatvorite prozore i krenite prema zapadnom izlazu iz grada." Takva poruka kanalizira strah u svrhovitu, spasonosnu akciju. Panika nastaje kada građanin osjeti miris dima, vidi pepeo koji pada po dvorištu, a s druge strane nailazi na muk institucija. Tada nastupa dezorijentacija.

Tretirati građane kao fragilnu djecu koju treba "štititi" od surove stvarnosti prešućivanjem opasnosti vrhunac je državne arogancije. Rezultat tog elitističkog dociranja sada je upisan u crnu statistiku: jedna mrtva osoba, sedam životno ugroženih, 28 uništenih domova, više od 100 izgorjelih vozila i 45 brodica.

Tvrdi li itko pri zdravoj pameti da bi pravovremeno upozorenje, koje bi ovim ljudima dalo dodatnih pola sata ili sat vremena da spase svoje živote i maknu svoja vozila, bilo gore od smrti i uništenja koje su doživjeli nespremni?

Tišina ne spašava živote; ona ih prepušta stihiji. Država koja nema hrabrosti građanima priopćiti istinu u trenutku krize gubi svaki legitimitet da od njih traži poslušnost u vremenima mira. Omiški požar ostat će trajna mrlja i podsjetnik da se pravo na život i imovinu ne brani političkim kalkulacijama, već pravovremenim, odlučnim i odgovornim djelovanjem.