Prema medijskim izvještajima, francuski srednjoškolci blokiraju škole jer traže više nastavnika i bolje uvjete u učionicama. Postoje dva problema s tom rečenicom.

Prvi je da zahtjev "dajte nam više profesora" nije prvi na popisu želja prosječnog 17-godišnjaka. Drugi je ozbiljniji: čak i da jest - da su posrijedi doista marljivi đaci žedni znanja - onda je tek još teže shvatljivo zašto bi netko tko traži više nastave zapalio ulaz u vlastitu školu i pretukao ravnatelja.

Što piše u policijskom izvješću

Brojke su objavljene i nisu sporne.

Blokadama je zahvaćeno oko 640 srednjih škola. Od ponedjeljka je privedeno oko 1800 ljudi. U regiji Île-de-France pogođeno je više od 200 škola, od čega je pedesetak bilo poprište nasilja, uz štetu veću od milijun eura; samo u pariškoj aglomeraciji evidentirana su 244 uhićenja.

U Seine-Maritimeu ozlijeđena su dva ravnatelja; rektorat je to opisao kao agresije nečuvenog nasilja. U Nantesu su staklena ulazna vrata liceja Talensac uništena požarom u nekoliko minuta, a na tramvajskim tračnicama paljene su vatre. U Lyonu je zapaljeno pročelje škole. U Marseilleu je opljačkano i zapaljeno vozilo mornaričkih vatrogasaca.

Zahtjevi su, treba reći, stvarni i mjerljivi: proračun za 2026. ukida 3.000 nastavničkih radnih mjesta, razredi idu do četrdeset učenika.

Ali između te brojke i zapaljenog vatrogasnog vozila u Marseilleu nema nikakve logičke veze. Nedostatak profesora objašnjava povod. Ne objašnjava oblik.

A oblik je ono o čemu je zapravo riječ.

Zastave

Jedan element se u snimkama ponavlja toliko često da ga više nije moguće opisati kao rub.

AFP je 2. listopada u Rennesu zabilježio barikadu i palestinsku zastavu na glavnoj prometnici. U Carpentrasu su 1. listopada tijekom blokade izvikivane antisemitske parole; gradska uprava ih je nazvala posebno odvratnima i predmet je proslijeđen pravosuđu. Pred Sciences Po u Parizu, usred blokade i barikada na Boulevardu Saint-Germain, napadnuta je žena koja je podigla izraelsku zastavu.

A najrječitija je posljedica. Predsjednica židovske zajednice u Rouenu otkazala je komemoraciju 7. listopada u tamošnjoj sinagogi. Prefektura je skup bila odobrila i ponudila policijsku zaštitu. Odgovor je bio da se zbog svih palestinskih zastava koje se viđaju na srednjoškolskim prosvjedima jednostavno - boje.

Ovdje valja ispraviti jedno uobičajeno očekivanje. Nije francuska desnica okrivila imigrante. Krivca su, neovisno jedni o drugima, pokazali na istu stranu: ured premijera Lecornua izjavio je da obavještajne službe pokret opisuju kao operaciju koju organizira La France Insoumise i njezini posrednici na krajnjoj ljevici, a gradska uprava Carpentrasa ustvrdila je da je pokret manipuliran od strane antisemitske krajnje ljevice. Koordinator LFI-ja Manuel Bompard odgovorio je da vlada tone u konspirologiju.

Desnica u svijetu je okrivila imigrante, a američki predsjednik Donald Trump je zaključio da "islam preuzima zemlju".

Prava dijagnoza: repertoar

Postoji objašnjenje koje ne traži zavjeru ni s jedne strane, a objašnjava sve - i ono nije novinarsko nego akademsko.

Američki sociolog Charles Tilly cijeli je znanstveni život posvetio onome što je nazvao repertoarom kolektivnog djelovanja: skupom oblika političkog pritiska koje jedno društvo naslijedi, nauči i zatim koristi gotovo automatski, bez obzira na to što je konkretan povod. Svoju je najpoznatiju studiju o tome napisao upravo o Francuskoj.

Repertoar nije raspoloženje. To je naučeni alat. Britanci pišu peticije i tuže se sudu. Nijemci pregovaraju u tripartitnim tijelima. Skandinavci sjednu za stol. Francuzi izlaze na ulicu, blokiraju promet i pale kontejnere - i to rade jednako tako kad su studenti, kad su poljoprivrednici, kad su taksisti i kad su srednjoškolci.

Zato je pitanje "žele li ti klinci stvarno više profesora" manje važno nego što se čini. Oni su naučili gdje se u Francuskoj rješavaju sporovi, a to nije parlament.

Bilanca: što se dogodi kad ulica progovori

Povijest je ovdje poučna i, protivno uvriježenom mišljenju, nije jednosmjerna.

1995. Vlada Alaina Juppéa pod predsjednikom Chiracom predstavlja plan reforme mirovina i socijalnog osiguranja. Štrajkovi traju od 10. listopada do 15. prosinca i najveći su društveni pokret od svibnja 1968. Juppé 15. studenoga javno objavljuje da ostaje čvrst. Mjesec dana kasnije, nakon što su željezničari paralizirali zemlju, povlači mirovinski dio reforme. Potpora javnosti bila je tolika da su mediji govorili o štrajku više nego o reformama.

2006. Vlada Villepina povlači ugovor o prvom zaposlenju (CPE) nakon studentskih prosvjeda.

2010. Fillonova mirovinska reforma prolazi - sindikati nisu uspjeli pridobiti javnost.

2018. Macronova reforma željeznica prolazi, što je opisano kao težak poraz sindikata.

2018.–2019. Žuti prsluci. Povod je bio porez na dizel u sklopu ekološke tranzicije. Porez je povučen.

2023. Mirovinska reforma, podizanje dobi sa 62 na 64 godine, prolazi - člankom 49.3, bez glasovanja, usprkos više od milijun ljudi na ulicama.

Dakle: teza da se u Francuskoj ne može provesti nijedna reforma je netočna. Ono što je točno jest da ulica postavlja cijenu, a ta je cijena tolika da vlada reformu ili povuče ili je progura na način koji joj potroši mandat. Macron je 2023. dobio zakon i izgubio većinu pa od tada Francuska mijenja premijere brže nego proračune.

Brojka koja objašnjava sve

Ovdje dolazi podatak koji ruši uvriježenu sliku o Francuskoj kao sindikalno organiziranoj zemlji.

Sindikalna gustoća u Francuskoj iznosi 8 do 11 posto - među najnižima u OECD-u. Niža je nego u Njemačkoj, neusporedivo niža nego u Skandinaviji, niža nego u Hrvatskoj.

Pokrivenost kolektivnim ugovorima iznosi 98 posto.

Pročitajte ta dva broja zajedno. Devedeset posto francuskih radnika nije ni u jednom sindikatu, a gotovo svima uvjete rada određuje kolektivni ugovor koji su potpisali sindikati.

Mehanizam su dvije pravne konstrukcije: status reprezentativnosti, koji sindikatu daje zakonsko pravo pregovaranja neovisno o broju članova, i postupak proširenja, kojim se dogovoreni ugovor pravno proteže na cijelu granu.

Francuski sindikati, dakle, nisu masovni pokret. Oni su pravna institucija s uličnim ogrankom. Njihova moć ne počiva na članovima nego na zakonu - i na sposobnosti da u roku od tjedan dana zaustave zemlju. Francuska gubi između 113 i 120 radnih dana na tisuću zaposlenih zbog industrijskih akcija, višestruko iznad europskog prosjeka.

To je ono što se misli pod izrazom država u državi, i to nije metafora nego opis pravnog uređenja.

A sada neugodni dio

Odakle to dolazi?

Francuski najslavniji trenutak u vlastitoj povijesnoj samosvijesti nije ustav, ni sud, ni parlamentarna pobjeda. To je ulica 1789.

I tu valja biti precizan, jer se o Francuskoj revoluciji u liberalnim krugovima govori previše jednostrano. Njezini ciljevi bili su u velikoj mjeri liberalni: srušiti poredak nasljednih povlastica, ukinuti staleže, uspostaviti građansku državu u kojoj svi odgovaraju istom zakonu. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina jedan je od temeljnih tekstova zapadne civilizacije.

Metode su bile nešto posve drugo, i slijedile su obrazac koji se od tada ponovio u svakoj komunističkoj revoluciji na svijetu: najprije obračun s političkim protivnicima, zatim paranoična potraga za izdajicama, i na kraju međusobno proždiranje samih revolucionara - Girondinci, pa Hébertisti, pa Dantonisti, pa Robespierre. Svaka sljedeća garnitura bila je, po mišljenju onih na vrhu, skrenula s pravog puta.

Francuska je naslijedila obje polovice. Jednu je ugradila u ustav. Drugu u repertoar.

Zemlja čiji je osnivački mit uspješna ulična pobuna uči svoje građane da je ulica legitiman način rješavanja složenih društvenih pitanja. To nije tvrdnja o nacionalnom karakteru - to je tvrdnja o tome što se u školi uči kao vrhunac vlastite povijesti. A nigdje se to ne uči temeljitije nego u školama koje ovog tjedna gore.

Gdje ovu tezu treba ograničiti

Da tekst ne bi bio propaganda, tri ograde.

Prvo: Francuska nije jedinstvena po prosvjedu. Britanija je imala Orgreave i rudarski štrajk, Amerika 1968., Italija olovne godine. Francuska je jedinstvena po institucionalnom statusu prosvjeda - po tome što je ulica funkcionalno treći dom parlamenta, a ne iznimka od normalnog postupka.

Drugo: reforme ipak prolaze. Godine 2010., 2018. i 2023. prošle su. Teza "ništa se ne može promijeniti" je lijenost.

Treće: povodi jesu stvarni. Tri tisuće ukinutih nastavničkih mjesta nije izmišljotina, a 15-godišnjak u razredu od 40 učenika ima pravo biti ljut. Objasniti oblik prosvjeda ne znači negirati njegov uzrok.

Poanta

Prosvjed je pravo i nitko ozbiljan to ne osporava. Blokada tuđeg obrazovanja nije prosvjed nego oduzimanje nastave onima koji je žele, a paljenje škole i premlaćivanje ravnatelja nije ni jedno ni drugo.

Ali glavni problem nije ni etički nego aritmetički, i zatvara krug.

Zašto je ukinuto tri tisuće nastavničkih radnih mjesta? Zato što francuska država troši blizu 57 posto BDP-a, zadužuje se za razliku i više ne može platiti ono što je obećala. A razlog zbog kojeg se desetljećima nije reformirala jest upravo taj što je svaki pokušaj - 1995., 2006., 2018., 2023. - dočekan na ulici i povučen ili plaćen vladinim životom.

Učenici koji ovog tjedna blokiraju škole prosvjeduju, dakle, protiv posljedice sustava koji su njihovi roditelji i djedovi obranili na tim istim ulicama.

To je najtočnija definicija začaranog kruga koju Europa trenutno nudi. I nijedna od barikada postavljenih ovog tjedna neće vratiti nijedno od tri tisuće radnih mjesta - jer novac za njih ne nedostaje zbog ovogodišnjeg ministra, nego zbog pedeset godina odgađanja.

Zemlja koja složena pitanja rješava na ulici dobit će odgovor koji ulica može dati. A ulica zna reći samo "ne".