U nedavnim dvostrukim potresima u Venezueli broj poginulih procjenjuje se na više od 4.000. Najteže su pogođeni glavni grad Caracas i priobalno područje La Guaira.

Ova prirodna katastrofa imala bi manje ljudskih žrtava da nije bilo programa državne stanogradnje. Prema pisanju New York Timesa, područje državnog stanovanja postalo je "jedno od najgušćih područja smrti". Kompleks nazvan po Hugu Chávezu u La Guieri se urušio "kao kućice od igračaka". Stanovnici, inženjeri i seizmolozi godinama su upozoravali na ranjivost tih zgrada. Gradnja je bila žurna, bez javnih podataka o testovima tla i seizmičkim standardima.

OCCRP (Organized Crime and Corruption Reporting Project) objavio je detaljnu analizu kompleksa Hugo Chávez u Playa Grande (dio državne stanogradnje). Satelitske snimke i fotografije pokazuju potpuna urušavanja i naginjanje zgrada zbog likvefakcije tla (pješčano morsko tlo) i plitkih temelja bez dubokih pilota. Prekršene su preporuke urbanističkog plana iz 2009. (prevelika gustoća stanovništva, nedostatak geotehničkih studija). Povezuje se s korupcijom i nedostatkom nadzora u Vladinom programu.

Državna stanogradnja u Venezueli

Gran Misión Vivienda Venezuela (GMVV) naziv je velikog i ambicioznog državnog programa javnog stanovanja u Venezueli, kojeg je započeo Hugo Chavez 2011., a nastavio njegov nasljednik Nicolas Maduro nakon Chavezove smrti.

Program je bio dio šire "Revolucije bolivarijane" ili "Socijalizma za 21. stoljeće", s naglaskom na socijalnu pravdu i redistribuciju bogatstva od nafte. Politički je lansiran u travnju 2011., neposredno prije predsjedničkih izbora 2012., što su mnogi vidjeli kao pokušaj jačanja podrške među siromašnim slojevima.

Financiran je prvo od prodaje nafte, no kad je cijena nafte pala, onda se država oslanjala ponajviše na kineske kredite. Kina je kreditirala Venezuelu u ukupnom iznosu od 60 milijardi američkih dolara, a dio tog novca iskorišten je za izgradnju državnih stanova.

Izgrađeno je preko stotinu tisuća državnih stanova, ali ni približno koliko su na početku najavljivali. Vrlo brzo su se pojavili problemi zbog netransparentnosti natječaja i ubrzavanja radova. Kritičari su ukazivali na to da izvođači, koji su dolazili iz Kine, Irana, Bjelorusije i Turske, nisu dovoljno pazili na kvalitetu i zaštitu od potresa, što se sada pokazalo fatalnim.

Gdje je zapelo?

Transparencia Venezuela i istraživački mediji (Armando.Info, Efecto Cocuyo) ističu sustavnu netransparentnost koja je pratila cijeli program: nema javnih podataka o ugovorima, izboru izvođača, troškovima, studijama tla ili registru korisnika. To je omogućilo diskrecijske dodjele ugovora, preplaćivanje, mito i preusmjeravanje sredstava. Na primjer, kolumbijski biznismen Alex Saab dobio je 159 milijuna dolara 2012.–2013. za uvoz materijala, ali je isporučio robu vrijednu samo 3 milijuna dolara.

Inženjeri su 2017. procijenili nepodudarnost u investicijama od najmanje 76 milijardi dolara čija je sudbina nepoznata. Radnici su prosvjedovali zbog nedovršenih projekata i neisplaćenih plaća.

Izgradnja je često bila žurna, bez odgovarajućih inženjerskih studija, seizmičkih standarda ili kontrole kvalitete. Već 2012. zabilježene su pukotine, padajući zidovi i drugi nedostaci. Inženjeri su upozoravali na ranjivost na potrese. Čak i bivši ministar Jorge Giordani priznao je da je prekomjerna potrošnja javnog novca na taj program pridonijela inflaciji i ekonomskoj krizi u zemlji.

Program se koristio za stjecanje političke podrške - pritisak na stanare da glasaju za vladu, klijentelizam. Nezavisne ankete (npr. Datanálisis) pokazale su da većina stanovništva nije imala koristi.

Potres je nešto što nijedna vlast ne može spriječiti, ali broj stradalih bio bi značajno manji i materijalna šteta bi bila manja da nije bilo lošeg vladinog programa, temeljenog na socijalizmu i provedenog na krajnje neodgovoran način.