Emmanuel Macron je na početku mandata i odmah nakon 7. listopada 2023. zvučao kao klasični francuski centrist: osudio je Hamas, potvrdio Izraelovo pravo na samoobranu i držao se dvodržavnog rješenja. Tri godine kasnije, u svom oproštajnom govoru pred Općom skupštinom UN-a 22. rujna 2026., nastupio je kao jedan od vodećih europskih glasova koji Izrael stavlja pod pritisak zbog Zapadne obale, naselja i "svakodnevnih povreda", uz rečenicu koja je u Jeruzalemu izazvala bijes.

Prema simultanom prijevodu, Macron je rekao da Hamas "nikad nije bio osobito aktivan" odnosno "nikad nije djelovao" na Zapadnoj obali. Francuska diplomacija naknadno je tvrdila da je mislio kako Hamas tamo "nikad nije vladao", za razliku od Gaze. Ali taj tajming nije bio slučajan. Dva dana ranije, 20. rujna, na predvečerje Jom Kipura, u napadu pucnjavom kod izvora blizu Neve Tzufa ubijen je francusko-izraelski državljanin Netanel Shukrun (Chkroun), otac šestero djece. Izraelske vlasti napadača Qadrija Samaru povezale su s Hamasom; Hamas je napad pozdravio kao "herojsku operaciju". Benjamin Netanyahu Macronovu rečenicu nazvao je "grotesknom apsurdnošću" upravo zbog tog ubojstva.

To nije sitna diplomatska nespretnost. To je slika predsjednika koji je, suočen s humanitarnom katastrofom u Gazi, naseljima i nasiljem na Zapadnoj obali, postupno premjestio težište s osude islamističkog terora na pritisak na Izrael. Francuska je u rujnu 2025. priznala Palestinu, a 2026. s Velikom Britanijom i Kanadom najavila mjere protiv proizvoda iz naselja na Zapadnoj obali. Kritika Izraela postala je središnji dio Macronove ostavštine pred odlazak 2027.

Zašto taj zaokret?

Dio odgovora je ideološki: Macron odavno vjeruje da je dvodržavno rješenje uvjet i za izraelsku sigurnost. Dio je diplomatski: želi da Francuska vodi europski blok koji se razlikuje od Trumpove Amerike. Ali veliki dio je i unutarnjopolitički.

Francuska od izbora 2024. živi u raskomadanom parlamentu. Macronove manjinske vlade (sada Lecornu) preživljavaju zahvaljujući tome što Socijalistička partija ne glasa protiv. Lijevo krilo - osobito La France insoumise, ali i dijelovi PS-a i zelenih - Izrael tretira gotovo isključivo kroz prizmu "okupacije" i Gaze, a Hamas često relativizira. Ulični pritisak, muslimanski birački korpus u predgrađima i stalna optužba da je Elizej "suviše blizak Tel Avivu" guraju predsjednika ulijevo. Glasovi ljevice nisu jedini razlog, ali bez njih Macronova vlada pada. To nije teorija zavjere, to je aritmetika francuskog parlamentarizma.

Druga Francuska: RN

Stranka koja u anketama predvodi pred predsjedničke izbore 2027. - Rassemblement National (Nacionalno okupljanje) Marine Le Pen i Jordana Bardelle - stoji na suprotnoj strani. RN osuđuje Hamas kao terorističku organizaciju, podržava Izraelovo pravo na iskorjenjivanje Hamasa i tvrdi da priznanje palestinske države znači priznanje države Hamasa.

Le Pen je Macronovo priznanje Palestine nazvala političkom i moralnom pogreškom. U njihovoj logici Zapad ima iste neprijatelje: islamistički teror, a ne izraelske doseljenike na Zapadnoj obali.

Ako RN dođe na vlast, Francuska bi se vjerojatno vratila jasnijem savezništvu s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama. Ne zato što bi RN postao liberalni atlantist, nego zato što sukob na Bliskom istoku čita kroz prizmu imigracije, islama i nacionalne sigurnosti - a ne kroz ljevičarsku prizmu "kolonizatorskog" i vazda krivog Izraela.

To bi bila drugačija, tvrđa, ali predvidljivija linija prema Washingtonu i Jeruzalemu.

Podijeljena Europa, ujedinjeni autokrati

Macron nije izoliran. Španjolska Pedra Sáncheza i Irska otišle su još dalje: rano priznanje Palestine, embargo na oružje, pozivi na suspenziju sporazuma EU–Izrael, u Madridu i otvorena riječ "genocid". Taj blok - često predvođen lijevim ili lijevo-centrističkim vladama - Europu je rascijepio. Umjesto da EU govori jednim glasom kao saveznik Zapada, dio glavnih prijestolnica natječe se tko će oštrije kazniti Izrael, dok Iran, Rusija, Kina i njihovi klijenti na UN-u glasaju usklađeno.

Autoritarni režimi drže se zajedno. Liberalne demokracije se svađaju oko toga je li Hamas na Zapadnoj obali aktivan ili samo ne vlada.

Naivnost nije u želji da Palestinci imaju državu. Naivnost je u pretpostavci da se teroristička mreža koja slavi ubojstvo francuskog oca šestero djece može tretirati kao sporedni detalj, dok se izraelska vojska i naselja tretiraju kao glavni uzrok nestabilnosti.

Macron je krenuo od ravnoteže, a završio je u taboru koji Izraelu pred međunarodnom zajednicom oduzima moralni kredit u trenutku kada njegov vlastiti državljanin leži mrtav od metka povezanog s Hamasom. To nije mudra diplomacija. To je predaja inicijative onima koji sukob čitaju samo s jedne strane - i slabljenje zapadnog tabora u trenutku kada autoritarni svijet suzbija redove.