Premijer Andrej Plenković izjavio je 8. listopada, povodom Dana Hrvatskog sabora, da je bit europske solidarnosti konvergencija jer sve članice moraju ići jedna prema drugoj. Kohezija i ostale politike prvog stupa za siromašnije članice, rekao je, moraju i dalje zauzimati velik dio europskog proračuna - "a ne samo konkurentnost od koje profitiraju uglavnom već bogate članice".

U toj rečenici sadržana je cijela pogreška, i ona je skuplja za Hrvatsku nego za ikoga drugoga.

Što je točno rekao

Pregovori o višegodišnjem financijskom okviru ulaze u završnu fazu. Riječ je o proračunu koji bi mogao doseći dva bilijuna eura za sedam godina.

Plenkovićeva pozicija ima tri dijela.

Prvi: konvergencija je sadržaj solidarnosti i članice moraju ići jedna prema drugoj.

Drugi: kohezija mora zadržati velik udio, a ne smije se sve preusmjeriti na konkurentnost - jer od nje, kaže, profitiraju uglavnom već bogate članice.

Treći: protiv su "škrci", pet-šest najbogatijih zemalja koje zbog vlastitih proračunskih ograničenja žele manji ukupni volumen, jer onda manje plaćaju.

Rečenica koja sve otkriva

Zadržimo se na onoj o konkurentnosti, jer se u njoj krije pretpostavka koju vrijedi izvući na svjetlo.

Plenković konkurentnost tretira kao interes jedne skupine članica - kao stavku koja ide njima umjesto nama. Kao da je proračun zatvorena vreća u kojoj svaki euro za konkurentnost znači euro manje za koheziju.

Pogledajmo razmjere. Europski proračun iznosi oko 1 posto bruto nacionalnog dohotka Unije. To znači da se 99 posto svega što bilo koja članica ima ne dobiva iz Bruxellesa nego se proizvodi kod kuće.

Konkurentnost, dakle, nije suparnička stavka u proračunu. Konkurentnost je ono što puni taj proračun. Nema solidarnosti bez nekoga tko stvara višak koji se dijeli, a stvaranje viška se zove produktivnost.

Zemlja koja u europskom proračunu traži manje konkurentnosti a više transfera, traži da se sporije puni posuda iz koje pije.

A to se već vidi u brojkama. Draghijev izvještaj iz 2024. procijenio je da Uniji nedostaje 750 do 800 milijardi eura dodatnih ulaganja godišnje i upozorio na scenarij polaganog propadanja. Jaz u produktivnosti u usporedbi s SAD-om otvara se desetljećima.

Što "solidarnost" zapravo traži?

Ovdje treba biti precizan, jer se najjednostavnija verzija ovog argumenta lako sruši.

Srednjoeuropske zemlje nisu same izabrale socijalizam - on im je uglavnom nametnut, a Hrvatska je u njemu bila u njegovoj najmekšoj varijanti, s relativno otvorenim granicama.

Ali iz toga slijedi nešto neugodnije po Plenkovića, a ne lakše.

Jer ako polazna točka nije bila sudbina, onda ni današnji zaostatak nije sudbina. On je rezultat politika.

Uzmite Litvu. Godine 1990. bila je sovjetska republika, bez vlastite valute, bez tržišnih institucija, bez pristupa zapadnim tržištima, siromašnija od Hrvatske koja je u to doba imala razvijen turizam i kakvu-takvu trgovinu sa Zapadom.

Danas je, mjereno BDP-om po stanovniku prema paritetu kupovne moći, Litva ispred Hrvatske - i to uvjerljivo, kao i Slovenija, i Češka.

Litva nije dobila bolje europske fondove. Dobila je radikalnu poreznu reformu, fleksibilno tržište rada, otvorenost stranom kapitalu i upravu koja nije bila stranački plijen.

Hrvatska je u istom razdoblju dobila ratnu štetu, pretvorbu i tri desetljeća odgađanja.

"Solidarnost" u Plenkovićevu smislu ne znači, dakle, da bogati plaćaju za komunizam. Znači da plaćaju za politike koje su donesene poslije komunizma - i da plaćaju upravo onima koji su ih donosili.

Zašto je to loše za Hrvatsku

A sada dio koji bi trebao zanimati hrvatskog čitatelja više od bilo čega drugoga.

Hrvatska je na 78 posto prosjeka EU po BDP-u po stanovniku. Rast je u drugom tromjesečju 2026. iznosio 1,7 posto na godišnjoj razini. Pri takvoj razlici prema europskom prosjeku, konvergencija se mjeri desetljećima, u najgorem scenariju stoljećem.

Istodobno: masa plaća u konsolidiranoj državi porasla je u dvije godine za 46 posto, deficit je na 2,9 posto BDP-a, broj izdanih građevinskih dozvola pao je dvoznamenkasto, a prema indeksu Ekonomskog laba Hrvatska je na europskom vrhu po državnom intervencionizmu u trgovini - i to ostaje točno i nakon što se iz računice ukloni učinak razvijenosti.

To nije zemlja kojoj nedostaje novca. To je zemlja kojoj nedostaju reforme.

I tu europski fondovi prestaju biti pomoć, a postaju zamjena. Dok god izvana stiže dovoljno da se pokriju investicije koje država sama ne bi mogla financirati, nijedna vlada neće imati razlog dirati u ono što boli - javnu upravu, državna poduzeća, tržište rada, prostorno planiranje, sudove.

Europska komisija u reviziji kohezijske politike izrijekom poziva članice da preusmjere sredstva prema konkurentnosti. Hrvatska pozicija je da se tome opire.

To nije pregovaračka taktika. To je obrana statusa quo.

Novac bez poreznog obveznika

Četvrti problem je institucionalan i vrijedi ga postaviti precizno, bez moraliziranja.

U normalnom poreznom odnosu postoji zatvorena petlja: građanin plaća, država troši, građanin na izborima kažnjava loše trošenje. Petlja radi jer su platiša i birač ista osoba.

Kod europskih fondova ta je petlja presječena. Novac je prikupljen od poreznih obveznika u Nizozemskoj, Njemačkoj i Danskoj, a troši ga uprava koju biraju Hrvati. Nizozemski birač ne može kazniti zagrebačku raspodjelu, a hrvatski birač nema razloga braniti novac koji nije platio.

To nije tvrdnja o hrvatskom karakteru. To vrijedi svugdje gdje postoji takav raspored i zato se oko fondova u cijeloj Uniji stvorila zasebna industrija konzultanata, posrednika i "pripreme projektne dokumentacije".

Posljedica je i dublja od pojedinih afera. Politička klasa čija je glavna gospodarska vještina povlačenje sredstava optimizirat će se za povlačenje, a ne za prinos. Mjeri se koliko je novca apsorbirano, a ne što je time stvoreno.

Zbog toga su ovdje mogući i slučajevi u kojima država godinama ne primijeti desetke tisuća tona otpada, a istodobno uredno ispunjava izvještajne obrasce.

Protuargumenti druge strane

Prvi: kohezija je isporučila. Pelješki most, autoceste, vodoopskrba, bolnice - Hrvatska to sama ne bi financirala. To je činjenica i nema je smisla poricati.

Drugi, i najjači: koristi jedinstvenog tržišta su asimetrične. Njemačka industrija od integriranog tržišta od 450 milijuna ljudi profitira neusporedivo više nego hrvatska. Kohezija je dijelom cijena pristupa tom tržištu, a znatan dio tog novca neto uplatiteljima se vraća kroz izvoz i javnu nabavu.

Treći: konvergencija se dogodila. Hrvatska je s oko 60 posto prosjeka EU pri ulasku 2013. stigla na 78.

Četvrti: bez kohezije se u siromašnijim članicama urušava politička potpora jedinstvenom tržištu - a tržište vrijedi višestruko više od transfera.

Odgovor

Treći i četvrti argument su točni i treba ih prihvatiti.

Drugi je najbolji argument koji kohezija ima - ali iz njega slijedi nešto što Plenković ne traži. Ako je kohezija naknada za pristup tržištu, onda je treba isplaćivati jednostavno, po objektivnim kriterijima, bez projektne birokracije i diskrecije. Naknada se ne dodjeljuje natječajem.

Ako je pak ulaganje, onda se mjeri prinosom - a prinos se zove konkurentnost.

Plenković traži treće: novac po logici ulaganja, uz odgovornost po logici transfera. Da se dodjeljuje diskrecijski i da se ne mjeri prema konkurentnosti, jer je konkurentnost, kaže, interes bogatih.

Jedno ili drugo. Oboje ne ide.

Rečenica koja je gora od svih ostalih

I na kraju, detalj iz iste izjave koji je prošao posve nezapaženo.

Plenković je rekao da bi dogovor o proračunu trebalo postići u iduća tri sastanka Vijeća - idućeg tjedna, na izvanrednom krajem studenoga i sredinom prosinca - kako bi se izbjegao izborni ciklus velikih zemalja, Španjolske i Poljske.

Pročitajte to još jednom.

Predlaže se da se sedmogodišnji proračun od dva bilijuna eura zaključi prije nego što birači dviju velikih članica dođu na red, upravo zato da njihov glas ne bi utjecao na ishod.

Za raspravu o tome kako se europskim novcem gradi povjerenje među narodima Unije, teško je naći poraznije priznanje.

Plenković zapravo ne želi da Hrvatska dostigne prosjek EU-a

Konvergencija ostvarena transferom nije konvergencija. To je održavan jaz - dovoljno malen da se zove napredak, dovoljno velik da se novac nastavi slati.

Jedina konvergencija koja se ne vraća unatrag jest ona u kojoj zemlja postane dovoljno produktivna da joj transfer više ne treba.

Model koji je Plenković u četvrtak branio jamči da Hrvatska do te točke nikad ne dođe.

A to, s političke strane gledano, i nije greška nego svrha. Vlada koja bi Hrvatsku dovela do nezavisnosti o europskim fondovima izgubila bi najveći izvor diskrecijske moći koji hrvatska politika uopće ima.