Raspad SFRJ i hrvatsko osamostaljenje predstavljaju jedan od ključnih povijesnih prijeloma modernog hrvatskog društva. Iz današnje perspektive, teško je osporiti činjenicu da je Hrvatska tek nakon stjecanja neovisnosti dobila mogućnost samostalno oblikovati vlastitu gospodarsku, kulturnu i političku budućnost.
Još unutar Jugoslavije bilo je vidljivo da su Hrvatska i Slovenija predstavljale gospodarski najrazvijenije dijelove federacije. Zahvaljujući industriji, turizmu, pomorstvu, obrazovanoj radnoj snazi i snažnim vezama sa srednjoeuropskim prostorom, Hrvatska je imala potencijal razvoja usporediv s manjim državama zapadne Europe. No velik dio hrvatske javnosti smatrao je da je taj potencijal bio sputavan centralističkim modelom upravljanja i preraspodjelom resursa unutar federacije.
Slični osjećaji nepovjerenja prema centralnim vlastima nisu postojali samo u Hrvatskoj. Već 1919. godine, samo godinu dana nakon stvaranja Kraljevine SHS, u novosadskoj „Zastavi" objavljen je tekst „Plači Vojvodino", u kojem se izražava razočaranje dijela vojvođanske javnosti novim državnim uređenjem. Autor opisuje osjećaj da je prostor Vojvodine nakon ujedinjenja postao predmet političkog iskorištavanja i administrativnog kaosa. Kasnije su i srpski intelektualci poput Vase Stajića i Miloša Crnjanskog zapisivali kritike birokracije, poreznog sustava i načina upravljanja u novoj državi.
"Taj svet o Srbiji ima jedan zastareo, lep, plav, pojam...Ono što će izmeniti sliku Banata, i rashladiti ga, biće sistem poreza. Poreze, ogromne poreze. Ne zna se ko, ni koliko plaća. Ne piše nigde. Ište se iznenada i odoka. Konjanik dolazi u selo, i kao Turčin, traži harač. Nema cedulja, tačnih knjižica, upisanih imena, svako na svom mestu (U Austro-Ugarskoj je sve bilo kulturno zavedeno), npr: "Laza Gagić platio 34 forinte i pet filera", pa pečat, pa potpis, pa opet pečat, pa opet potpis, i mir do idućeg kukuruza. Sad Laza Gagić odlazi češće na opštinu, a jednog dana ištu 2000 dinara, drugog 3000, trećeg 4, kad kako. I to odmah, nema tu šta...I bez pečata i potpisa...Posle dve nedelje, opet zovu. Zaboravili da zapišu porez na Begej. Posle 3 nedelje opet zovu. Zaboravili da računaju porez na bolnicu. Posle nedelju dana, opet zovu, nije 200 dinara prirez, nego 230, i neka dokaže da je platio za Begej...Da, on neka dokaže da je platio, jer ne mogu da nađu gde je zapisan...I tako do novog kukuruza."
(Prilog iz knjige Dragomira Jankova "Vojvodina - propadanje jednog Regiona", podaci i činjenice)
Takvi zapisi pokazuju da nezadovoljstvo nije bilo isključivo hrvatska pojava, nego širi problem odnosa centra prema razvijenijim i kulturno drugačije oblikovanim regijama bivše države.
U hrvatskoj kolektivnoj memoriji posebno mjesto zauzimaju i afere iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije, poput slučaja Našičkih šuma 1930-ih, o kojoj me je upoznao pok. djed, a koja je u javnosti ostala simbol povezanosti politike, sumnjivog kapitala i korupcije. Prema tadašnjim napisima i političkim optužbama, u aferu je bio uključen velik broj utjecajnih osoba, a spominjalo se čak i ime kralja Aleksandra Karađorđevića. Bez obzira na povijesne interpretacije, takvi slučajevi dodatno su učvršćivali dojam da hrvatski interesi u zajedničkoj državi nisu bili ravnopravno zaštićeni.
Mnogi stariji ljudi u Hrvatskoj zato su generacijama prenosili osjećaj da „od 1918. nije dobro", misleći pritom na gubitak političke autonomije i ulazak u državne zajednice u kojima se hrvatska politika često osjećala podređeno. Takve rečenice nisu nužno bile izraz mržnje prema drugim narodima, nego prije svega nepovjerenja prema političkim modelima koji su se pokazali nestabilnima i centraliziranima, ponajprije iz Beograda.
Nakon osamostaljenja Hrvatska je, unatoč ratu i teškoj tranziciji, ostvarila značajan napredak: međunarodno priznanje, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, razvoj turizma, modernizaciju infrastrukture i rast životnog standarda. Time je potvrđeno da hrvatsko društvo može funkcionirati kao samostalna europska država, oslonjena na vlastite institucije i interese.
Naravno, neovisnost sama po sebi nije riješila sve probleme. Korupcija, klijentelizam i interesne mreže ostali su prisutni i u samostalnoj Hrvatskoj. Upravo zato mnogi smatraju da će Hrvatska svoj puni potencijal ostvariti tek onda kada dodatno ojača pravnu državu, smanji političko-partnerske veze između politike i poduzetništva te izgradi sustav odgovornosti neovisan o starim ideološkim i interesnim strukturama.
Situacija se u Hrvatskoj ipak postupno mijenja i poboljšava, što je dobro, no nažalost kritika se može uputiti dinamici kojom se sve to odvija. U odnosu na nekadašnja vremena ne postoje zaštićeni i nedodirljivi, čemu svjedoči i šarena lepeza osumnjičenih i privođenih političara, poduzetnika i osoba iz javnog života, bez obzira na njihovu pripadnost pojedinim političkim strankama, poznanstva i slično, a što je još prije 20-ak ili 50 godina na ovim prostorima bilo nezamislivo.
Hrvatska je nakon izlaska iz Jugoslavije dobila priliku samostalno disati. Koliko će taj prostor slobode biti iskorišten ovisi prije svega o sposobnosti hrvatskog društva da izgradi uređenu, učinkovitu i modernu državu utemeljenu na odgovornosti, radu i institucijama, a ne na starim političkim obrascima bilo kojeg režima ili epohe. Upravo zbog svega navedenog moramo biti svjesni trenutka u kojem živimo i mogućnosti koje nam se kao narodu pružaju.
