Gradonačelnik Tomislav Tomašević objavio je da će proračun Zagreba za 2027. prvi put u deset godina biti manji nego godinu prije.
Ton je bio zabrinut, kao da je gradu nešto oduzeto.
Ali valja pitati: kome je oduzeto i kamo je otišlo? Odgovor je neugodan za svakoga tko proračun mjeri samo po veličini. Najveći dio "izgubljenog" novca ostao je u džepovima zagrebačkih umirovljenika.
To je jednostavna istina koju javna rasprava redovito zaboravlja. Gradska blagajna nema vlastiti novac. Svaki euro u njoj netko je prije zaradio. Kad se blagajna smanji zato što je porez niži, građanima ostaje više.
Brojke: što je točno "izgubljeno"?Prijedlog proračuna za 2027. iznosi 2,41 milijardu eura u užem smislu, što je 31 milijun eura ili 1,3 posto manje nego ove godine. U širem smislu proračun iznosi 3,29 milijardi, 53 milijuna manje.
Grad navodi dva razloga za pad:
- Umirovljenici više neće plaćati porez na dohodak. Od 2027. porez na mirovinu ukida se za više od pola milijuna umirovljenika u Hrvatskoj. Zagreb zbog toga gubi 85 milijuna eura prihoda.
- Prestaje državna pomoć za obnovu od potresa, oko 47 milijuna eura godišnje.
Bez tih dviju promjena proračun bi, prema Tomaševiću, porastao oko 4,1 posto, otprilike koliko i inflacija.
Druga stavka zaslužuje pošten opis: to nije novac koji ostaje zagrebačkim građanima. To je novac poreznih obveznika iz cijele Hrvatske koji više neće prolaziti kroz gradsku blagajnu. Ali prva stavka, ona veća, upravo je ono što tvrdi naslov ovog teksta. Tih 85 milijuna eura nije nestalo. Ostat će zagrebačkim umirovljenicima, svaki mjesec, na računu na koji im stiže mirovina.
Na razini
cijele države riječ je o oko 180 milijuna eura za 541.000 umirovljenika. To je jedna od rijetkih mjera ove vlade u zadnje vrijeme koja je zapravo dobra.
Kad je Zagreb mogao biratiNajzanimljivije u ovoj priči nije ono što je gradu nametnula država. Zanimljivije je ono što je grad izabrao sam, kad je imao izbor.
Poreznom reformom od 2024. ukinut je prirez, a gradovi i općine dobili su pravo da sami odrede stope poreza na dohodak, unutar zakonskih granica. Mogli su izgubljeni prirez nadoknaditi višim stopama, ali nisu morali.
Od 302 jedinice koje su imale prirez, njih 242 odlučilo je da ga
neće u cijelosti nadoknaditi. Zagreb nije bio među njima. Izabrao je najviše dopuštene stope: 23,6 i 35,4 posto.
Godinu kasnije država je zakonom spustila gornje granice za Zagreb na 23 i 33 posto. Vladajući Možemo tada je upozoravao da će Zagreb izgubiti 120 do 130 milijuna eura godišnje, odnosno 8 do 9 posto prihoda. To se, međutim,
nije dogodilo: unatoč (ili zahvaljujući) nižim stopama, Zagreb je od poreza na dohodak naplatio više nego prije, jer su plaće rasle.
Drugi gradovi pokazuju da je moglo i drukčije.
Rijeka je od 2026. spustila stope s 22 i 32 na 20 i 25 posto. Na dijelu dohotka iznad praga Riječanin tako plaća sedam postotnih bodova manje poreza.
Zagreb se, dakle, ne smanjuje zato što je htio manje uzimati. Smanjuje se zato što je njegova vlast donijela loše porezne odluke. Kad je mogao sam birati, birao je maksimum - koji znači maksimalnu zakonom dozvoljenu stopu, ali ne i iznos koji će prikupiti.
Deset godina rastaDa bi se "prvi pad u deset godina" stavio u kontekst, treba pogledati tih deset godina.
Za 2017. Gradska skupština
izglasala je proračun od 9,05 milijardi kuna, otprilike 1,2 milijarde eura. Za 2026. proračun u užem smislu iznosi oko 2,44 milijarde eura. U nominalnom iznosu gradski se proračun u deset godina više nego udvostručio.
Usporedba nije savršena, jer se obuhvat proračuna u međuvremenu mijenjao. Ali red veličine je jasan: cijene u Hrvatskoj u tom razdoblju nisu porasle ni blizu 100 posto. Grad realno raspolaže puno većim iznosom danas.
Prije deset godina, kad je proračun bio upola manji, tadašnja nezavisna gradska zastupnica Sandra Švaljek, danas viceguvernerka HNB-a,
upozoravala je da svako povećanje proračuna znači uzimati više novca iz džepova građana. Ta logika vrijedi u oba smjera. Pad od 31 milijun eura, nakon desetljeća rasta od preko milijardu, ne znači da je Zagreb osiromašen. Znači da je prvi put u deset godina malo manje uzeo.
Koliko je građanima taj rast vratio u obliku usluga, zaseban je razgovor. Ali teret dokaza nije na poreznom obvezniku. Na vlasti je da pokaže što je dobio za dvostruko više novca.
Najjači protuargument(-b=
Tomašević ne kaže da umirovljenici ne zaslužuju više. Kaže nešto drugo: mirovine treba povećati, ali grad za izgubljenih 85 milijuna ne dobiva nikakvu naknadu od Vlade. To je ozbiljan prigovor i zaslužuje ozbiljan odgovor.
Prvo, riječ je o lokalnoj autonomiji. Porez na dohodak lokalni je prihod. Država je odlučila dati porezno olakšanje, ali ga je platila tuđim novcem. To je centralizam: zasluga ide Vladi, račun gradu. Klasični liberal, koji vjeruje da odluke treba donositi što bliže građaninu, trebao bi to primijetiti.
Drugo, troškovi ne padaju. Usluge i gradnja poskupljuju. Nominalno manji proračun uz inflaciju znači realno manje vrtića, autobusa i obnove.
Treće, grad će se zadužiti. Tomašević najavljuje da će kapitalne investicije nastaviti zaduživanjem. Ako se manjak samo prebaci u dug, građani ništa nisu dobili. Porez su samo odgodili.
Prvi prigovor je točan i ovaj ga tekst prihvaća. Ali iz njega ne slijedi ono što gradska vlast želi. Ako je problem to što država odlučuje umjesto grada, rješenje je veća fiskalna odgovornost grada i pametnija porezna politika, a ne kompenzacija iz državnog proračuna.
Kompenzacija bi značila da porezni obveznici iz Slavonije plaćaju zagrebački manjak. Umirovljenici bi dobili nešto u jednom džepu, a izgubili u drugom.
Drugi prigovor nije prigovor smanjenju nego poziv na prioritete. Proračun od 2,4 milijarde eura ima prostora za izbor između bitnog i manje bitnog.
Treći prigovor je najvažniji, ali okreće se protiv gradske vlasti. Dug je budući porez. Ako grad umjesto rezanja rashoda posegne za kreditom, onda pad proračuna nije ušteda nego odgoda. Zato je važno pratiti ne samo koliki je proračun, nego i koliko se grad zadužuje.
Tužan naslov, dobra vijest
Naslov "Proračun Zagreba prvi put u deset godina ide dolje" zvuči kao loša vijest. Za zagrebačke umirovljenike to je dobra vijest vrijedna 85 milijuna eura godišnje.
Taj novac neće potrošiti gradski ured, nego ljudi koji su ga zaradili cijeli radni vijek.
Nešto je ipak tužno u ovoj priči, ali ne ono što misli gradonačelnik. Tužno je što se proračun smanjio samo zato što je morao. Kad je Zagreb 2024. imao izbor, izabrao je najviše stope koje je zakon dopuštao. Kad mu je država 2025. smanjila granice, upozoravao je na gubitke koji se nisu dogodili.
Rijeka je pokazala da grad može i sam odlučiti uzimati manje. Zagreb to zasad nije pokušao.
Klasični liberal ne mjeri dobru vlast veličinom proračuna, nego time koliko građaninu ostavlja da sam odlučuje o vlastitom novcu. Proračun nije bogatstvo grada. Bogatstvo grada su njegovi građani: njihove plaće, mirovine, uštede i tvrtke.
Kad se proračun smanji, a građanima ostane više, grad nije osiromašio. Samo je novac otišao onamo gdje mu je i mjesto.
Pravo pitanje za gradsku vlast zato nije kako nadoknaditi izgubljenih 85 milijuna. Pravo pitanje je: zašto bi Zagreb ikad trebao uzimati više nego što mora?