Nacionalni plan oporavka i otpornosti je dovršen i za nekoliko dana će biti poslan u Bruxelles. Hrvatska polaže u milijarde koje će dobiti iz EU za koje je Nacionalni plan preduvjet, što bi trebalo dovesti do renesanse gospodarstva.

Iako se sami Plenković hvalio iznosom koji bi Hrvatska trebala dobiti na temelju toga plana, sam plan je na brzinu sklepani dokument koji bi trebao biti podloga za ono što je praktički samo prošenje novaca od EU. Radi se o pozamašnom dokumentu na više od 1.000 stranica, ali to je samo formalizam, suština je prazna.

Ideja EU je da te silne novce uvjetuje određenim reformama, tako da je slavlje preuranjeno. Najvjerojatnije će se Bruxelles sažaliti nad siromašnom Hrvatskom i u puno stvari gledati kroz prste, ali sama suma novaca neće spasiti Hrvatsku iz stanja koje se može najbolje opisati kao relativno nazadovanje.

Hrvatska je 2019. izlazila iz izgubljenog desetljeća po pitanju ekonomskog rasta. Tek te godine je BDP Hrvatske isplivao iz minusa u koji je upao nakon krize 2008. Razvijenost Hrvatske u odnosu na prosjek EU je 2019. bio isti kao i 2008. dok su usporedive države tzv. Nove Europe sve redom naveliko napredovale u svom putu prema konvergenciji razini razvoja najrazvijenijih država EU tj. sve su se više približavale prosjeku EU. Hrvatska je od 2008. do 2019. ostala na istoj udaljenosti od tog prosjeka, oko 65%. To razdoblje se može slobodno opisati kao izgubljeno desetljeće i upravo zahvaljujući tome je Hrvatska dobila relativno velik iznos od EU.

Sve da Hrvatska iskoristi sav novac koji može dobiti od EU, to neće promijeniti dugoročni trend ekonomskog rasta. A taj dugoročno trend je prenizak za državu na razini razvoja Hrvatske. Hrvatska ustvari gospodarski raste po stopama puno razvijenijih ekonomija, a nalazi se na puno nižoj razini. To dugoročno znači da će Hrvatska uvijek ostati na istoj udaljenosti od razine bogatstva razvijenih zemalja tj. da se ne događa proces konvergencije, po čemu je jedinstvena država u EU. Sve siromašnije države EU, koje se nalaze ispod prosjeka EU, konvergiraju razinama razvoja najbogatijih država tj. približavaju se prosjeku EU. Sve osim Hrvatske.

Nizak rast produktivnosti rada, neefikasno pravosuđe, katastrofalno loš javni sektor, slab izvoz po stanovniku...gotovo svi podaci pokazuju da Hrvatska trenutno nema kapaciteta da počne sustizati razvijene države EU. Dapače, čudo je kako uopće drži korak za njima.

Pobornici ideje da će milijarde iz EU spasiti Hrvatsku bi mogli povući paralelu s Marshallovim planom, programom pomoći kojim je SAD nakon 2. svjetskog rata pomagao Europi u obnovi. Ali zaboravit će spomenuti činjenicu ili je neće uopće biti svjesni - da je glavni utjecaj Marshallovog plana bio regulatorni a ne financijski. Rušenje trgovinskih barijera, deregulacija te reforma javnog sektora i pravosuđa su imali glavni učinak na rast gospodarstava Europe, a ne sami novčani iznos. Vrijednost samog Marshallovog plana je iznosila 15 milijardi tadašnjih dolara, što bi iznosilo 130 milijardi dolara 2019. prevedeno u rast BDP-a, financijski impuls je bio odgovoran za tek 0,5 % rasta BDP-a država zapadne Europe 1948.-1951. Europski plan oporavka koji je izglasan 2020. iznosi višestruko više, čak 750 milijardi eura. Sigurno je da neće imati isti učinak kao Marshallov plan.

Uostalom i nacionalni plan oporavka i otpornosti predviđa da će utjecaj novca koji će Hrvatska dobiti od EU biti relativno slab i da će taj utjecaj brzo padati, s 1,4 postotnih bodova rasta BDP-a sljedeće godine na 0,2 postotna boda 2025. A to su projekcije za idealnu situaciju u kojoj Hrvatska uspješno povlači sav dostupni iznos, što nije samo optimistično nego je sasvim nerealno. Problem je upravo u sposobnostima same Hrvatske koja nema institucionalne mogućnosti da povuče taj novac, a kamoli da ga efikasno iskoristi.

Uzdati se u to da će potencijalnih 49 milijardi kuna od EU izvući Hrvatsku iz stanja relativnog nazadovanja je nerealno i u najpovoljnijim uvjetima. To nije krivnja same EU nego Hrvatske, koja odbija poduzeti radikalne reforme s ciljem oslobađanja svog ekonomskog potencijala. Nažalost, Hrvatska na EU gleda kao na sponzora koji će održavati "naš način života", a to podrazumijeva glomazan i neefikasan javni sektor, korumpirano pravosuđe, prezaduženo zdravstvo, neodrživ mirovinski sustav, lošu investicijsku i poduzetničku klimu te u konačnici demografsko odumiranje.

Umjesto da na EU gledaju kao priliku za rast izvora, restrukturiranje nisko produktivnog gospodarstva i reformiranje javnog sektora, Hrvatska je zadovoljna prošnjom financijske pomoći od EU. Novci koje dobiva od EU mogu biti sredstvo kojim će se olakšati reformiranje Hrvatske i konvergencija prema prosjeku bogatstva EU, ali oni ne mogu biti ono što će ostvariti te ciljeve, samo olakšati njihovo ostvarenje.

Sve reforme koje Hrvatska obećava EU za te novce su samo kozmetičke prirode i ustvari samo dodatno kompliciraju institucionalnu zamršenost. A Hrvatska ima toliko zamršene institucije da praktični više ne funkcioniraju. Da bi profunkcionirale potrebno je rasjeći gordijske čvorove korjenitim reformama, a ne ih dodatno zamrsiti novim kvazi-reformama.