Nova Gradiška je 31. svibnja, u drugom krugu prijevremenih izbora, ponovno izabrala Vinka Grgića za gradonačelnika. Dobio je oko 58 posto glasova, dvostruko više od protukandidata. Na papiru, to je legitiman demokratski čin. U stvarnosti, to je priznanica koju je grad ispisao samome sebi - i koju će, kao zajednica, plaćati još godinama.

Podsjetimo kako izgleda životopis čovjeka kojem su građani upravo iznova povjerili gradski proračun, javnu nabavu i mandat da odlučuje u njihovo ime. Grgić je u rujnu 2020. uhićen i smješten u istražni zatvor u sklopu jednog od krakova afere JANAF, dok je istodobno bio gradonačelnik i saborski zastupnik. Dao je ostavku iz pritvora, napustio SDP - i 2021. se kao nezavisni kandidat vratio na isto mjesto, pobijedivši u prvom krugu.

Europsko javno tužiteljstvo (EPPO) podiglo je protiv njega optužnicu, koju je Županijski sud potvrdio 2023., a koja ga tereti da je od poduzetnika u dva navrata primio 15.000 eura mita kako bi namjestio javnu nabavu za izgradnju reciklažnog dvorišta i solarne elektrane.

U veljači 2026. uslijedilo je novo uhićenje u akciji USKOK-a - ovaj put zbog sumnji na trgovanje utjecajem, zlouporabu položaja, primanje i davanje mita. Opet ostavka, opet pritvor, opet kandidatura. I opet pobjeda.

Valja biti precizan, jer pravna država na tome i počiva: Grgić nije pravomoćno osuđen i vrijedi mu presumpcija nevinosti. No izbori nisu sudnica, a glasač nije porota koja procjenjuje dokaze "izvan svake razumne sumnje". Birač donosi političku, ne kaznenu odluku - odluku o tome komu povjerava ovlast nad zajedničkim novcem i zajedničkim životom. A za tu odluku obrazac od pet godina ponovljenih uhićenja, pritvora i potvrđene optužnice itekako je relevantna informacija.

Reći "neka sud presudi, a ja ću dotad birati istog čovjeka" nije iskaz nevinosti dok se ne dokaže suprotno; to je svjesno odustajanje od vlastite logičke prosudbe.

Sloboda koja se ne čuva, gubi se

Klasični liberalizam nikada nije naivno vjerovao da su slobodne institucije samoodržive. Engleski povjesničar Lord Acton upozorio je da moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno - upravo zato je cijela liberalna tradicija inzistirala na ograničenju vlasti, podjeli ovlasti i vladavini prava kao okviru bez kojeg nema ni slobode ni tržišta.

Ali postoji nešto što nijedan ustav, nijedan USKOK i nijedan sud ne mogu nadomjestiti: građanin koji odbija prodati svoju prosudbu.

Francuski diplomat Alexis de Tocqueville je još u 19. stoljeću primijetio da demokracija ne živi od zakona, nego od "navika srca" - od mreže neformalnih očekivanja i moralnih granica koje građani postavljaju jedni drugima i svojim političarima u vladi. Zakoni su tek kostur. Meso slobode je kultura u kojoj se određene stvari jednostavno ne rade i ne nagrađuju. Tamo gdje ta kultura otkaže, najsavršeniji propisi postaju mrtvo slovo na papiru, a tužitelji i suci vode unaprijed izgubljenu utrku protiv biračkog tijela koje svaki njihov potez poništava na glasačkom listiću.

To je srž problema s Novom Gradiškom, a preko nje i s Hrvatskom. Korupcija nije tek pravni prekršaj pojedinca; ona je krađa iz zajedničkog. Svaki euro mita ugrađen je u precijenjenu cestu, u nenapravljeni dom za umirovljenike, u posao koji nije dobio najbolji nego najpodobniji ponuđač, u ono što biste vi sami izgradili da niste morali platiti toliko poreza.

Korupcija izobličuje tržište jer nagrađuje vezu umjesto vrijednosti, gasi poduzetnika koji igra pošteno i tjera mlade van - iz grada i iz zemlje. Ona je, u najdubljem liberalnom smislu, napad na jednakost pred zakonom: poruka da pravila vrijede za male, a moćni ih kupuju.

Klijentelizam je suprotnost građanstvu

Zašto onda građani to nagrađuju? Odgovor je neugodno racionalan. U sustavu u kojem posao, dozvola, mjesto u vrtiću ili komunalna usluga ovise o tome poznajete li pravog čovjeka, glasanje za "snalažljivog" gradonačelnika nije glupost — to je preživljavanje.

Klijentelizam svakog birača pretvara u molitelja, a svaki glas u sitnu transakciju: ti meni asfalt ispred kuće, ja tebi mandat.

Problem je što je upravo to suprotnost slobodnog građanina. Slobodan čovjek ne traži milost od vlasti; on je poslodavac vladajućima. Onog trenutka kad pristanemo biti štićenici umjesto nalogodavaca, sami sebi navlačimo okove i još za njih glasamo.

Na pitanje o moralu u politici izabrani je gradonačelnik javno odgovorio protupitanjem - što je to uopće moralnost u politici? Taj cinizam nije njegov osobni ispad; on je vjerno ogledalo poruke koju mu birači godinama šalju.

Ako zajednica iznova vraća na vlast čovjeka pod teretom optužnice, ona time ne kažnjava cinizam, već ga potvrđuje kao ispravnu strategiju. I ne treba se čuditi što ga onda nasljeđuju drugi.

Vladavina prava ne vrijedi ništa bez svjesnog glasača

Hrvatska se desetljećima tješi pričom o "njima gore" - o političarima, strankama, sustavu koji je pokvaren mimo nas. U toj priči ima istine, ali ona je i alibi. Jer pred glasačkom kutijom nema stranke ni sustava; samo pojedinac i listić. Tu, na tren, svaki je građanin suveren.

Vladavinu prava ne grade tužitelji; oni je samo brane. Grade je birači koji odbijaju da im se glas kupi cestom, poslom ili praznim obećanjem, i koji su spremni jednom kratkoročno izgubiti da bi dugoročno imali grad u kojem se ne mora moliti.

Napredak — onaj stvarni, mjerljiv u zadržanim mladima, otvorenim tvrtkama i poštenoj nabavi - neće stići dekretom iz Zagreba ni presudom iz Strasbourga. Stići će onog dana kada dovoljan broj nas odluči da integritet nije luksuz koji si priuštimo kad nam dobro ide, nego cijena koju plaćamo za to da uopće budemo slobodni ljudi, a ne klijenti.

Nova Gradiška je odlučila drukčije. Sljedeći put, negdje, netko će morati odlučiti hrabrije. Inače ćemo i dalje, izbore za izborima, vlastitim rukama nagrađivati ono što nas najviše košta.